Jedino što nam je Krist ostavio na ovome svijetu jest Crkva kao sakrament preko kojega i u kojemu djeluje Duh Sveti te nam time ona posreduje sve ostale sakramente, a nadasve presvetu Euharistiju.
Crkva. O, kako je i sveta i grešna, i nebeska i zemaljska, i Božja i ljudska, i proslavljena i trpeća i putujuća. Nismo li i ti i ja Crkva? Ona je i Kraljevstvo Božje i Narod Božji. U njoj postoji hijerarhija i karizma. Stara, ali uvijek iznova mlada. Crkva - jedna, sveta, katolička i apostolska. Potonje riječi redovito, ali često nesvjesno, izgovaramo pri ispovijedanju naše vjere sadržane u Nicejsko–carigradskom simbolu vjere. Kada bih morao izdvojiti jedan članak našega vjerovanja koji danas izaziva najviše rasprava, usudio bih se reći da je to vjera u Crkvu. U očima svijeta još nekako i može proći vjera u Isusa koji je pomagao sirotinji, štitio nemoćne, liječio bolesne, bio na periferijama okružen marginaliziranim osobama, no Crkva… Tko može vjerovati u Crkvu, naizgled prepunu skandala, licemjerja, prljavštine? Koliko smo samo puta čuli onu parolu „Krist – da, Crkva – ne“? Danas se čak i od katoličkih teologa može čuti kako je dovoljno biti vjernik, bez religioznosti koju se promatra samo poput nekakve nepotrebne vanjštine. Uostalom, tko bi uopće danas htio vjerovati u Crkvu i Crkvi kojoj kao da ne vjeruju ni vlastiti pastiri? Čini se kao da se klatno pomaknulo od jedne pretjerane samodostatnosti Crkve kao institucije te došlo u stanje permanentnog kritizerstva i manične potrebe za promjenom svega postojećeg unutar Crkve.
Iako mi je tema Crkve oduvijek bila srcu bliska, moram priznati kako u posljednje vrijeme o njoj još intenzivnije promišljam. Smatram da su tome pridonijela dva razloga. Prvi je taj što sam odlukom svojih redovničkih poglavara poslan na studij u Rim te što trenutno boravim u samostanu koji se nalazi u neposrednoj blizini Države Vatikanskoga Grada, odnosno, mogli bismo reći, samoga srca Crkve. Iz ove perspektive mogu vidjeti kako su paušalne tvrdnje kojima se u opoziciju stavlja, s jedne strane, Rim, a, s druge strane, partikularne Crkve. Smatram nebuloznima želje i prijedloge pojedinih visokih prelata o potrebi izmještanja Kurije i ostalih crkvenih struktura s navodnim ciljem nadilaženja takozvanog „rimocentrizma“. Duboko sam uvjeren da nema mjesta na svijetu gdje je prisutnija sva univerzalnost Crkve, gdje su zastupljene sve partikularne Crkve i sve stvarnosti koje postoje u našoj Crkvi. Na svijetu nema većeg i plodonosnijeg foruma gdje se iznose ideje, potrebe i stremljenja koja postoje u pojedinim Crkvama diljem svijeta. Vjernost Rimu i njegovu biskupu je conditio sine qua non našega katoličanstva. Ne smijemo se dati zavesti raznoraznim strančarenjima, difamacijama i idejama koje se na prvi pogled mogu učiniti spasonosnima.
Govoreći o institucionalnoj Crkvi, zaista možemo reći kako je u određenim aspektima svoje egzistencije okoštala, kako se zadovoljila određenim materijalnim i društvenim povlasticama te da joj je potrebna njena karizmatska dimenzija kako bi se prevladale takve tendencije. No dojma sam kako danas imamo inflaciju davatelja rješenja koji odgovaraju i na pitanja koja nitko ne postavlja. Mislim da ne bih pretjerao, ako bih rekao kako je riječ o svojevrsnoj kakofoniji osobnih mišljenja i teoloških uvjerenja koja se nastoje nametnuti kao opća i spasonosna, kao glas malog čovjeka kojega se do sada nikada ništa nije pitalo te da se često od šume raznoraznih informacija i prijedloga često iz fokusa izgubi ono najbitnije, a to je Bog. Iako ovakvo stanje može dovesti do zamora u tom sinodalnom hodu koji i je omogućio ovakav pluralitet teoloških promišljanja, ipak se ne smiju previdjeti mnogobrojni benefiti toga zajedničkoga hoda. No ključno je da je on usmjeren prema istome cilju pod vodstvom Duha Svetoga, koji ipak, na poseban način, jamči nezabludivost i postojanost u vjeri rimskog prvosvećenika kao predvodnika toga hoda.
Drugi razlog vidim u činjenici što se ove godine intenzivno pripremam, odnosno promišljam o polaganju doživotnih zavjeta u Redu manje braće. Davanjem zavjeta osoba javno obećava slijediti tri evanđeoska savjeta, točnije siromaštvo, čistoću i poslušnost, kako bi se na taj način pritjelovila Redu, a samim time se stavila u samo srce Crkve jer redovništvo pripada njezinu životu i svetosti. U tom mi se kontekstu nametnulo i pitanje odnosa vjere i religioznosti. Odnosno, može li se biti dobar vjernik, pa još k tome i kršćanin bez Crkve? Ukoliko može, a čini mi se da je to sve prihvaćeniji stav čak i među teolozima, čemu onda zavjetovanje i sakramentalni život? U konačnici, čemu Crkva? Zar nije dovoljno da ja imam neki svoj odnos s Bogom kojega doživljavam na sebi svojstven način i formiram ga po svojoj potrebi? Čemu se ograničavati pravilima neke ljudske institucije koju vode ljudi grešniji od mene, čemu izvršavati dosadne religiozne obrede s kojima se ništa ne mijenja u mojem životu i još, k tome, plaćati raznorazne dažbine ionako prebogatoj Crkvi? Brojni su autori argumentirali svoje razloge ostajanja u Crkvi i potrebe za Crkvom, tako da bih ovdje samo preporučio odličan tekst Hansa Ursa von Balthasara “Zašto ostajem u Crkvi?” (Naša ognjišta, 7-8, 2009.) te izdvojio jednu misao Josepha Ratzingera koji je u svojem predavanju „Zašto sam još uvijek u Crkvi“ rekao: „U Crkvi sam iz istih razloga iz kojih sam kršćanin: jer se ne može sâm vjerovati. Kršćanin se može biti samo u Crkvi, a ne pokraj nje“.
Konačno, ljubeći Crkvu ljubimo Krista, a ljubeći Krista ljubimo Boga. Jedino što nam je Krist ostavio na ovome svijetu jest Crkva kao sakrament preko kojega i u kojemu djeluje Duh Sveti te nam time ona posreduje sve ostale sakramente, a nadasve presvetu Euharistiju. Duboko vjerujem kako nam gotovo svakodnevni padovi Crkve trebaju biti poziv na još žarču molitvu za nju i još veću svjedočku prisutnost. Očigledno je riječ o duhovnoj bitci koja se vodi, jer da je samo riječ o zemaljskoj stvarnosti, po svim je mogućim parametrima ovakva Crkva već odavno trebala propasti. Zaključit ću ovo promišljanje slikom Crkve kao lađe koju je spomenuo papa Benedikt XVI. u svojoj posljednjoj katehezi kada je rekao kako mu se nekada činilo kao da Gospodin spava dok uzburkano more i protivan vjetar snažno ljuljaju lađu. No zaključuje: „Ali uvijek sam znao da je u toj lađi Gospodin i uvijek sam znao da lađa Crkve nije moja, nije naša, već je njegova, a on neće dopustiti da potone; on je taj koji je vodi, zasigurno također uz pomoć ljudi koje je izabrao, jer je tako htio. To je bila i jest jedna sigurnost, koju ništa ne može potamniti.“
