Nitko od nas ne bi bacio svoje dijete pod kamion za viši cilj, a kamoli za niži…pogotovo ako nas nitko to ni ne traži. Gledajući sa strane, ovdje se radi ili o savršenoj dijagnozi, ili o savršenoj ljubavi. Treća opcija ne postoji.
Iz Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.
A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!« (Mk 1, 12- 15)
Među ljude, među zviri… kaže Gibonni u jednoj od pjesama. Iskreno, nikad nisam razumio tu pjesmu, ali ne libim se iskoristiti njegove stihove kako bih vodu doveo na svoj mlin, čak i izvan konteksta.
U susretu s ljudima koji su doživjeli nekakav brodolom života, nakon saslušane priče obično nije pristojno ukazati im na neke njihove krive izbore ili stvari koje su vidljivo loše. Jer, realno, kome se da baviti njihovim obrambenim mehanizmom koji kuca u ritmu: Ajde začepi! Nemaš pojma što sam ja sve prošao/prošla u životu! Ostavi me na miru!
I najčešće razgovor stane na ovome. Iz nekakve obazrivosti mi zaista takve ljude ostavljamo u prividnom miru ne pritiskujući traumatične tipke na njihovim klavirima.
Život je dovoljno surov i živomu se čovjeku ne treba dokazivati da je to istina. Svatko na svojim leđima nosi vlastite masnice koje mu priređuje remen svakodnevice. Nekima je lakše, a kod nekih je već jutarnje ustajanje iz kreveta ulazak u Koloseum pun divljih zvjeri koje se spremaju da ugrizu.
Ima istine u tome, današnji svijet malo koga štedi. Savjet čovjek je čovjeku vuk ponekad biva jedina ostavština kojoj se mladi mogu nadati od svojih siromašnih roditelja. Nepovjerenje pretočeno u stihove svijet je okrutan, okrutniji nego jučer i zato je najbolje ostati kod kuće postaje više od samog alata za preživljavanje. Ono postaje realnost i izvrnuti novicijat gdje se vježba otuđivanje od bližnjega i u kojemu ne manjka zvanja. Ljudi više nisu pitomi kao nekada, izranjeni su, dovedeni do ruba, i u očaju su sposobni za svašta. Jesti da se ne bude pojeden izgleda da postaje sve jednostavnije. Kako je krenulo, bojim se da bi nam budućnost mogla pokazati porast nekih novih slučajeva sličnih Jeffreyu Dahmeru. Dobro, možda sam sada malo pretjerao, ali, svakako, psihički i duhovni kanibalizam više nije rijetkost među ljudima.
Zle okolnosti neupitno utječu na čovjekov život i legitimno se može tvrditi da su pojedinci postali zvijeri baš zato što su bili sa zvijerima, odnosno jer su prošli nešto gadno u životu i pokleknuli. Te zvijeri ne moraju uvijek biti osobe, zvijer može biti tvoja financijska frustracija zbog kredita koji se ne može otplatiti, brak koji je u rasulu, zlostavljanje u obitelji, usamljenost, napuštenost ili bilo koje iskustvo koje nekoga obilježi.
Vidite, ovo je prijelomna točka koja pokazuje jesmo li postali zvijer ili smo se izdigli iznad teških okolnosti. Kada oluja života stisne, a Bog odavno nije u nečijem životu, vrlo lako se od žrtve postane zlostavljač. Nisu svi toga svjesni, neki jesu, ali i jednima i drugima je zajedničko da za svoje trenutno stanje neće okriviti sebe, već okrivljuju prošlost, odnosno zvijeri s kojima su bili u doticaju.
Tako, primjerice, imamo kršćane koji dan-danas za psovanje Božjeg imena krive okolinu u kojoj su odrasli, roditelje ili kolege s posla koji stalno psuju itd. No ima i mnogo konkretnijih primjera u kojima zvijer ne otkriva samo nekulturu pojedinca, već duboko ranjava vlastitu obitelji i okolinu u kojoj se nalazi..
Ljudima koji su postali zvijeri netko stvarno treba pristupiti i u ljubavi im ukazati da:
Tvoja žena i djeca ne zaslužuju emisije maltretiranja jer je tvoj otac tebe „ubijao“ od batina pa ti ne razumiješ niti jedan drugi jezik osim nasilja.
Žao mi je što si kao dijete iskusila odbačenost i usamljenost, ali to ne znači da ti moraš postati kaktus koji će ranjavati svakoga tko ti se približi.
Možda ti roditelji nisu dali ljubavi koliko je trebalo pa si se pretvorio u ovo što si danas, ali tvoja obitelj ne zaslužuje uskraćivanje ljubavi jer se ti ne možeš nositi sa stresom.
Tvoje siromaštvo u djetinjstvu te nije smjelo pretvoriti u pohlepnu i okrutnu škrticu koji nema sućuti za one o kojima treba brinuti.
Razumijem da si bila brutalno izrugivana u osnovnoj školi, ali ti nemaš zato pravo biti zla prema svakoj osobi koju susretneš. Osnovna škola je završila prije 20 godina…
Tvoja zajednica ne zaslužuje ubode sebičnosti samo zato što si odrastao kao jedinac i nisi naučio dijeliti već samo uzimati.
Alkoholom se nećeš izliječiti od PTSP-a. Vjeruj mi, tvoja te obitelj treba trijeznog i prisutnog.
Tvoj djevojka ne zaslužuje biti ostavljena samo zato što se ti bojiš biti ostavljen.
Zbog toga što imaš probleme, ne znači da svi moramo biti žrtve tvoga beskrajnog kukanja. I ostali ih imaju...ne vrti se svijet oko tebe.
Do kada ćeš kriviti zaštitničke roditelje što se nisi oženio i odselio? A već ti je 40 godina…
Itd., itd., itd.
Samosažaljenje, bijeg, otuđivanje, nasilje, rezignacija, samoubojstvo i još puno toga - to su samo neka od rješenja koja nam Sotona nudi na zlatnom pladnju kada nas život pritisne. I toga se moramo čuvati!
Zvjerskih situacija će uvijek biti, zvjerskih ljudi neće nedostajati, ali gdje ćeš tada biti ti? Gdje će u toj priči biti Bog? Hoćeš li se moći nositi s time?
Sam ili sama sigurno nećeš, nitko od nas za to nije sposoban. Ali dobra vijest je da ništa ne moramo prolaziti sami. Svake nedjelje nakon propovijedi, u Vjerovanju ispovijedamo da je Isus sašao nad pakao. Gledajmo to kao događaj u kojem je Isus ušao u pakao tvoje i moje situacije, u naš vlastiti kaos prepun zvijeri s kojima se moramo hrvati.
Kroz životne nedaće ne moramo prolaziti sami. Prije negoli do njih dođe, Isus nas već čeka ondje da nas zaštiti od toga da postanemo zvijeri.
Isus je bio među zvijerima, nije htio izostaviti muku, ostavljenost i odbačenost. Bio je sa zvijerima, ali nije postao zvijer.
Ono najvrijednije što smo kao čovječanstvo od Isusa dobili, zbilo se preko njegove zvjerske kalvarije. Napaćen čovjek nema velike koristi od ozdravljenog gubavca, uskrsnulog Lazara ili zdrave Petrove punice. Super za njih, ali što to danas znači nekome kome je poginulo dijete? Malo ili ništa! Teško je sretne završetke iz Biblije staviti rame uz rame s vlastitim križem.
Zato je Isusov križ toliko bitan. Bog Otac, za nas ljude koje svakako nije briga, kao da se osjeća dužnim ispuniti Levitski zakon (usp. Lev 2,12) i izokrenuti ga na svoju štetu, žrtvujući „prvinu od svojih plodova“ - vlastitog božanskog Sina. Nitko od nas ne bi bacio svoje dijete pod kamion za viši cilj, a kamoli za niži…pogotovo ako nas nitko to ni ne traži.
Gledajući sa strane, ovdje se radi ili o savršenoj dijagnozi, ili o savršenoj ljubavi. Treća opcija ne postoji. Međutim, mnogi plodovi kršćanstva nam pokazuju da se ovdje ipak radi o savršenoj ljubavi. Ljubavi koja je bliska, krvava i ima kredibilitet. Nemoguće je gledati Pasiju i ostati ravnodušan. Kristova patnja prodire duboko u leđnu moždinu moga kaosa, baš zato što je On sam iskusio kaos.
Isus je najsnažniji kada je bio najslabiji. Kada je najviše patio, najviše nam je dijelio. Baš suprotno meni koji sam, kada patim, sposoban jedino za uzimanje, a ne za davanje.
Isus je bio među zvijerima, ali nije postao zvijer! Ne moram ni ja. Zaboravljam da sam ljubljeno dijete Božje, a Božje dijete nije privezano na lanac od 3 metra i ne hoda na sve četiri.
Nikada nije kasno. Možemo ozdraviti, možemo se uspraviti, možemo biti slobodni. Samo pustimo Isusa u svoj život.
