Dajmo taj prljavi posao Isusu, on ima iskustva i zna što točno treba učiniti. On se već dugo bavi preuzimanjem našega jada na sebe.
Mk 2,23 - 3,6
Jedne je subote prolazio kroz usjeve. Njegovi učenici počeše putem trgati klasje. A farizeji mu rekoše: »Gle! Zašto čine što subotom nije dopušteno?« Isus im odgovori: »Zar nikad niste čitali što učini David kad ogladnje te se nađe u potrebi on i njegovi pratioci? Kako za velikog svećenika Ebjatara uđe u dom Božji i pojede prinesene kruhove kojih ne smije jesti nitko osim svećenika; a on dade i svojim pratiocima?« I govoraše im: »Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Tako, Sin Čovječji gospodar je subote!« Uđe ponovno u sinagogu. Bio je ondje čovjek usahle ruke. A oni vrebahu hoće li ga Isus u subotu izliječiti, da ga optuže. On kaže čovjeku usahle ruke: »Stani na sredinu!« A njima će: »Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?« No oni su šutjeli. A on, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom pa reče tom čovjeku: »Ispruži ruku!« On ispruži – i ruka mu zdrava! Farizeji iziđu i dadnu se odmah s herodovcima na vijećanje protiv njega kako da ga pogube.
U Velikom Inkvizitoru Dostojevski kroz dijalog Aljoše i Ivana opisuje lik Isusa koji dolazi na ulice Seville šesnaestoga stoljeća. Isus se pojavljuje tiho, ali ga svi ubrzo prepoznaju i oduševljeno viču »Hosana! To je On, On glavom. To mora biti On, nitko drugi nego On!«
»Gospodine, izliječi me da te i ja vidim!« povika slijepac na ulici! I gle, starcu kao da je mrena spala s očiju, slijepac progleda. Puk plače i ljubi zemlju po kojoj On hoda. Djeca bacaju preda Nj cvijeće, pjevaju i kliču 'Hosana!'«
„Ali uto se razlegne vapaj majke umrlog djeteta. Pada Mu nice pod noge i kliče: »Ako si to doista Ti, uskrisi mi dijete!« i pruža ruke prema Njemu. Povorka zastaje i lijes spuštaju u predvorju do Njegovih nogu. On je sućutno gleda a usta Mu još jednom tiho izgovaraju riječi: »Talita kumi! – »i djevojka ustade«. Djevojčica se pridiže u lijesu, sjeda i smiješeći se gleda začuđenim, razrogačenim očima oko sebe. U rukama joj kita bijelih ruža s kojima je ležala u lijesu.
U svjetini pomutnja, vika, jauci, i gle, baš u taj čas naiđe iznenada preko trga ispred katedrale sâm kardinal veliki inkvizitor. To je gotovo devedesetogodišnji starac, visok i prav, ispijena lica, upalih očiju, iz kojih ipak još zrači blijesak poput žeravice. Oh, nije on u svojoj veličanstvenoj kardinalskoj haljini u kojoj se šepirio jučer pred pukom kad su spaljivali neprijatelje rimske vjere – ne, u ovom je trenutku samo u svojoj staroj, gruboj, redovničkoj mantiji. Na određenom razmaku prate ga njegovi mrki pomoćnici i sluge i »sveta« straža. Zastaje pred svjetinom i motri izdaleka što se zbiva. Sve je vidio, vidio je kako su spustili lijes do Njegovih nogu, vidio je kako je djevojčica uskrsnula, i smrknuo se. Nabrao je svoje sijede guste obrve, a oči mu sijevaju zloslutnom vatrom. Upire prstom i zapovijeda stražarima da Ga uhite. I gle, tolika je moć njegova, toliko je puk već naviknut, pokoran, prestravljen i poslušan da se svjetina smjesta sklanja u stranu pred stražarima, koji Ga usred grobnog muka, što je odjednom zavladao, hvataju i odvode.“ (F.M. DOSTOJEVSKI, Braća Karamazovi, Svezak I, Verbum, Split, 2016, str 304-305)
Očima gledati i svjedočiti dobrom djelu koje Isus čini, ali ga svejedno zaobići poput smrdljivog leša bila je zajednička osobina kardinalu iz Seville i našim farizejima iz evanđelja.
Jeste li ikada za vrijeme propovijedi razmatrali o negativcima o kojima čitamo iz liturgijskih tekstova? Ja jesam i moram priznati da ih rijetko i nerado uspoređujem sa samim sobom. Najčešće u drugima vidimo oličenje farizeja, grešnika, pogana i heretika te svih biblijskih zlikovaca nad kojima pobožno uzdahnemo: Ah, trebali su znati bolje, to se meni ne bi dogodilo!
Ipak, jedno od najbolnijih iskustava u razmatranju Božje Riječi događa se kada iz znatiželje uđemo u cipele tadašnjih farizeja misleći kako ćemo se tu samo simbolično zadržati, a onda shvatimo da nam njihove cipele savršeno pristaju.
Ne ciljam na klasično farizejsko licemjerje niti alergijsku reakciju koju dobiju na spomen Isusa, već na specifičnu pojavu koja je kadra sablazniti i razočarati samoga Stvoritelja, a to je okorjelo ili ledeno srce.
Okorjelo srce je ozbiljan problem zato što je ono sinteza mnogih opačina. Okorjelo srce je dobro protresen koktel koji sadrži najkvalitetnije sastojke s đavolskog šanka. U tom koktelu leda nikada ne smije faliti, jer led je nužan da ti okameni srce, ohladi odnose i učini da zamrziš onoga tko čini dobro.
Oživljavanje djevojčice na seviljskom trgu i ozdravljenje usahle ruke bili su samo testovi preko kojih je Isus provjeravao čistoću srca, a koji očito nisu prošli najbolje. Umjesto da se vesele i pozitivno šokiraju nad nesvakidašnjim događajem, oni su zlobno šutjeli.
Taj dio je najviše šokirao Isusa, možda baš zato jer mu je to bio prvi susret ledenim srcem. U svakom slučaju, Isus nije imao slične reakcije kada se susretao s grešnicima u drugim dijelovima Svetoga pisma, poput bludnica, kamatara, razbojnika i ubojica.
Za raskajano srce koje traži milosrđe ni najsramotniji grijeh ne predstavlja nikakav problem. Ali okorjelo srce je potpuno druga priča - to je stanje koje je kadro sablazniti i samoga Isusa, ne zbog toga što bi se Isusu povrijedio ego, već zbog toga što je u budućnosti vidio razorne posljedice okorjeloga srca, koje će uništavati odnose njegove ljubljene djece.
Ljubljena Božja djeca jesmo, a za tadašnju Isusovu perspektivu dolazimo iz budućnosti. Još se samo trebamo zapitati: Ima li što okorjeloga u meni i na meni? Mudro je, a možda čak i poželjno pitati one koji nas poznaju da nam kažu što iskreno misle o nama, ali onako bez rukavica. Čisto da spriječimo obmanu u kojoj sebe smatramo svecima, dok oko sebe zapravo imamo tihe mučenike, prave žrtve paljenice koje nemilosrdno spaljujemo ad maiorem Dei gloriam.
Okorjelo srce voli religiju i zbog pobožne ga kamuflaže nije lako uočiti na sebi. Kao što je već rečeno, baš zato što je kameno srce prvenstveno grijeh odnosa, ono se u odnosima najmanje može skrivati…odnosi su mu kriptonit. Izoliranje nije zrelo rješenje, jer time si uskraćujemo dragocjenu istinu o sebi koju nam mogu ponuditi čak i članovi naše obitelji. Oni objektivnije mogu vidjeti jesmo li „tanki“ na tom području.
Okorjelo srce nema empatiju, nesposobno je radovati se tuđoj sreći. Ono je sebično i radije će, poput Kajfe, ubiti jednoga nego da sav narod propadne (usp. Iv 11,50). Okorjelo srce itekako zna što je istina, ali je nikada neće priznati. Ne drži se obećanja i ne traži razgovor, ne želi dijalog iz današnjeg evanđelja, jer zna da bi time Isus svojom riječju zauvijek promijenilo krutost njegova srca. Zato ono radije izabire šutnju.
Šutnja ovdje nije zlato, šutnja je instrument mučenja u krivo vrijeme. Koliko li je samo štete u djece prouzrokovano šutnjom i emocionalnom odsutnošću njihovih roditelja. I onda se odjednom svi čudom čude kada ta ista djeca krenu tražiti, moliti i kupovati „ljubav“, ali na krivim mjestima. A brojne devijacije su mogle biti preventivno riješene sa samo jednim jedinim: Bravo sine/kćeri, ponosan sam na tebe!
Koliki brakovi su pred razvodom samo zato što žena ne samo šuti, već i omalovažava muževljev trud kojim donosi hranu na stol. Isto tako mnoge udate žene desetljećima od supruga nisu čule ni obično hvala za sav trud i služenje koje neumorno čine za njihov brak.
Vidjeti nešto dobro kod naših bližnjih, a ne pohvaliti ili, još gore, prešutjeti, samo se u nijansama razlikuje od velikog inkvizitora i naših farizeja. Obratimo pozornost na te sitnice, jer one najčešće koštaju puno i, što je najgore, šteta zna biti nepovratna.
Okorjelom srcu nije mjesto u našoj nutrini, okorjelo srce zaslužuje da visi probodeno s vrha bajunete, kako je to zgodno opjevao Silente.
Ne bojmo se tražiti pomoć od našega Spasitelja. Činjenica da se upravo nalazimo u devetnici Presvetom Srcu Isusovu došla nam je kao naručena. Idealno je to vrijeme da se Bogu preda sav led koji nam se nakupio oko srca i koji predugo smrzava naše odnose. Dajmo taj prljavi posao Isusu, on ima iskustva i zna što točno treba učiniti. On se već dugo bavi preuzimanjem našega jada na sebe. Probaj i ti, možda je danas tvoj dan! Ništa ne košta zamoliti Isusa da dotakne moju nutrinu i da me promjeni.
Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome!
