O spomendanu bl. Alojzija Stepinca ovim se tekstom želim obratiti mladima, poglavito onima koji se spremaju za sakrament braka.
Život mladih osoba obilježen je radošću, ali i mukom zbog pitanja s kim uploviti u zajednički život i u kojem smjeru krenuti. Vječno je to pitanje, posebno kod onih osoba koje su nesigurne u sebe, a nažalost, u sadašnjem ih je vremenu sve više. Kao pomoć pri rješavanju toga pitanja i u odmotavanju tog zamršenoga klupka, uvelike nam može pomoći život bl. Alojzija Stepinca. Iako se to na prvi pogled može učiniti čudnim, pošto bl. Alojzija prvenstveno promatramo iz perspektive mučeništva i njegova biskupstva, no i on je bio čovjek koji je prošao proces razlučivanja između braka i svećeništva.
Bl. Alojzije je bio peto od osmero djece u imućnoj obitelji Stepinac. Budući da je toliko djece živjelo u samo jednoj kući, Alojzije je mogao izrasti u društvenu i osjećajnu osobu. Uz to je i bio veliki radnik te se brinuo za svoju braću i sestre da ne ljenčare, redovito ih potičući na molitvu krunice. Sve ih je okupljao za stol te, kao takav, nema sumnje da je roditeljima bio najdraži.
Dvije osobe koje su bitno utjecale na usmjeravanje bl. Alojzija su njegov otac Josip i majka Barbara. Otac (koji preporuča ženidbu) je bio velikodušan, ali kao da ga požuruje i gleda samo na materijalno. Daleko od toga da je bio loš čovjek. S druge se strane nalazi majka koja ima još veću ulogu u usmjeravanju bl. Alojzija. Otac je htio na vidljivi (materijalni) način pomoći svome sinu, a majka puna poniznosti na nevidljivi (duhovni). Ona je željela samo to da se s njezinim sinom ostvari Božji naum. S obzirom na ta dva utjecaja, Alojzije prebire sjećanja iz djetinjstva i u njima nalazi lijepu djevojku Mariju te tu kreću „ljubavna“ dopisivanja. Osamnaest pisama iz tog vremena koja su, na svu sreću, ostala sačuvana do danas, dragocjena su nam baština.
Vjerujem da bi se danas većina mladih šokirala čitajući pisma koja su Marija i Alojzije međusobno razmjenjivali. Bl. Alojzije je momak koji je moralno osviješten i kod njega nema čekanja tamo gdje treba djelovati, nema stida tamo gdje treba pokazati snagu i nema žaljenja jer poznaje prave vrijednosti. Nekoć to nije bilo kao što je danas, pogotovo ne kod bl. Alojzija. On se vrlo brzo odlučio za ženidbu jer je poznavao sebe. Današnji momci često ne znaju koga će odabrati za brak. Kriteriji su im postali jako visoki, iako ni oni sami ne zadovoljavaju određene norme.
Kao u svakoj vezi tako i kod Stepinca, javlja se mali problem, a to su razlike. Ona je bila siromašna, a on bogat. No Stepinca to nije zanimalo, on samo želi da zaručnica dopremi obilje Božjega blagoslova u njegovu kuću. Često je bio „hladan“ na uzvraćanje kušlecima svojoj zaručnici te ga zbog toga ona prozva „fratrić“ ili „ledeni zaručnik“. Taj svoj stav on naziva odricanjem i zaključuje: „Čuo sam kako je potekao iz srca uzdah jednoga svećenika: 'Daj nam Bože, kršćanskih majki i Hrvatska je spašena'“.
Alojzije cijelo vrijeme zastupa kršćanske vrijednosti i ukazuje na njih. On je miran, strpljiv, suzdržljiv, a što njegova zaručnica tumači kao da je „leden“. Ona želi nešto više, pa makar to bio i samo poljubac. No za Alojzija to ima svoju težinu, on je savjestan i odgovoran. Za njega je brak sakrament kojega ne želi povrijediti. Kojeg li predivnog svjedočanstva predbračne čistoće. No tada su počeli pucati zaručnički šavovi, upravo na toj moralnoj haljini. Alojzije je pokušao objasniti da se pravim zaručnikom postaje tek pred svjedokom te želi obrazložiti, kako to biskup Ratko Perić kaže, da „premnogi bračni parovi mogu zahvaliti za svoju nesreću u braku prenježnom milovanju u doba zaručništva.“
Naravno, potrebno je razumjeti kontekst vremena kako bi se razumjelo tko je zaista bio bl. Alojzije, ali da bi zaručnici trebali živjeti u čistoći prije braka nije potreban nikakav povijesni okvir. Marija je za Alojzija bila previše liberalna i ona nije gledala toliko duboko kao Alojzije, jer se trovala anticrkvenom literaturom od koje nema dobroga ploda. Živjela je u svijetu „lažnog liberalizma“ kojega je djelomično bila svjesna. Ne može se od vatrenih kušleca stvoriti trajan ženidbeni savez. Danas je svijet upravo izopačen, bezobrazan i prljav u tom pogledu. Došao je kraj njihovoj ljubavnoj priči. Alojzije daje slobodu izbora svojoj zaručnici, a Marija odgovara da nisu jedno za drugo.
Nekoliko puta sam čuo rečenicu „Ako nisi spreman biti otac, ne možeš biti svećenik“. Možda je upravo u tom pogledu providonosna uloga Marije Horvat i našemu Alojziju učvrstila svećenički poziv. Da je pogled bl. Alojzija bio čist i da postoji jačina u čistoći koju je navješćivao, dokaz je činjenica da je Marija ostala neudata, čuvajući pisma do kraja života.
