Kad te neka druga kultura ili narod drugačijeg jezika prepozna kao svoga, ili kad tebe, stranca, smatra toliko vrijednim da i njima možeš nešto reći, da ih možeš obogatiti i da oni mogu naučiti nešto od tebe – tada bi i tvoji zemljaci trebali biti otvoreni tome da te barem čuju. Djela Miljenka Jergovića prevedena su više od stotinu puta na više od dvadeset jezika, a on je, još od svoje prve knjige kratkih priča „Sarajevski Marlboro“, koja je izdana 1994. usred rata i opsade Sarajeva, postao jedan od najznačajnijih i neizostavnih autora književne scene Bosne i Hercegovine, Hrvatske, okolnih sličnojezičnih zemalja, a i šire od toga. E sad, kako je došlo do toga da je na prvoj godini jednog humanističkog fakulteta jedva dvoje studenata uopće i čulo za Miljenka Jergovića, a kamoli da su pročitali što njegovo – to je pitanje za neke druge razgovore... Ovaj razgovor s Miljenkom Jergovićem je trajao više od tri sata. I konačna verzija intervjua je dugačka. Mnogo je duža od onoga što je norma u ovom našem svijetu brze komunikacije s malo znakova i mnogo kratica, hiperprodukcije sadržaja, blještećih efekata, smanjene pozornosti i kroničnog nedostatka tišine. Ali zar bi smio kratko trajati bilo koji razgovor koji pretendira biti nepovršan i kvalitetan? Pa taman i s nekim (ili možda baš s takvim nekim) koji je po mnogočemu drugačiji od tebe ili tvoga okruženja. Ovaj razgovor objavljujemo u dva dijela: u prvom dijelu razgovarali smo o priči i tišini, umjetnosti i banalnosti, društvu i čovjeku, dok će u drugom dijelu intervjua biti govora o vjeri i nevjeri, Bogu, Bibliji, Crkvi… Odvojite štogod vremena i uključite se u razgovor.
Što je bolje biti - pisac ili čitatelj?
Svaki pisac bi prije svega trebao biti čitatelj. Biti čitatelj je supstancijalna stvar. Osim što ga ispunjava, po mom dubokom uvjerenju, čitanje oljuđuje čovjeka. U ona nepismena doba naših zajednica ljudi su se oljuđivali tako što su uz ognjište jedni drugima pripovijedali priče ili su naglas izgovarali ili uz gusle pjevali deseteračke i dvanaesteračke narodne pjesme. Osnovni smisao epskog narodnog deseterca bio je taj da se, kroz takav ritam, pjesma lakše i bolje upamti, kako bi ti onda mogao izgovarati te stihove. U temelju deseterca je smisao čitanja, odnosno smisao književnosti nepismenog svijeta, smisao oljuđivanja. Zapisi fra Andrije Kačića Miošića cijela su jedna biblioteka nepismenog katoličkog južnoslavenskog hrvatskog svijeta - tu je apsolutno sve.
„Čitanje oljuđuje čovjeka, a nečitanje je kao neki izlazak iz ljudskosti. U očima takvih ljudi vidi se svaka knjiga koju nisu pročitali.“
Naš problem je u tome što danas imamo tu neku masu, meni neshvatljivih i nerazumljivih ljudi, koji ništa ne čitaju i čiji mozgovi više nisu u stanju da slova sklapaju u riječi, a riječi u tekst koji nije čisto informativne prirode, kao što se na samoposluzi može pročitati da je to samoposluga. Ti ljudi su nešto mnogo gore od našeg nepismenog svijeta od prije 50, 100 ili 300 godina, zbog toga što je taj naš nepismeni svijet imao jako bogat i duhovni i književni i fikcionalni život preko tih svojih priča na gumnu ili guslarskog deseterca, dok ovaj današnji nečitajući svijet nema ništa. Njegov sadržaj je sadržaj njegovog mobitela. A mobitel nema priču, nema tekst, nema roman, nema deseterac… On ima fragmente nečega, neku litaniju sekularnog svijeta, litaniju bez Boga i vjere, od koje je načinjen sav njegov sadržaj koji je čovjeku nadohvat ruke. To je, ako ne zvuči pretjerano, kao neki izlazak iz ljudskosti. Damir Karakaš, važni hrvatski pisac, govoreći o takvim ljudima rekao je kako im se u očima vidi svaka knjiga koju nisu pročitali.
Taj gubitak priče i sposobnosti čitanja i razumijevanja priče vidi se u agresivnosti ljudi na cesti i na stadionima ili u agresivnosti ljudi uime nekih čudnih i ubilačkih uvjerenja. Iz moje se perspektive to moglo potpuno zastrašujuće osjetiti u vrijeme pandemije. Ljudi su jedva komunicirali jedni s drugima u strahu i od cjepiva i od bolesti ili u negiranju bolesti, ali u svim tim teorijama zavjere koje su se rađale po haustorima, moglo se vidjeti kako iz njih izvire jedna posve ljudska potreba fikcijom i pričom, potreba za velikim romanom ili narodnom pjesmom o junaku. I ljudi su tu potrebu zadovoljavali tako što su izmišljali legende o cjepivu ili legende o nekom tko im je donio tu bolest iz laboratorija Billa Gatesa.
„Istomišljenici nam miluju uši, a neistomišljenici nam, kako ih nismo u stanju čuti, djeluju kao ljudi koji nam neprestano psuju mater.“
Kad govorimo o odnosu pisca i čitatelja, možemo li tu povući paralelu s odnosom govornika i slušatelja? Što čovjek može naučiti od čitanja, što od slušanja. Slušamo li onog drugog, možemo li ga uopće čuti?
Živimo u vrijeme velikog brbljanja i velike buke, ali, suštinski, nismo u stanju slušati što nam ljudi govore i nismo u stanju razumjeti drugog čovjeka. Zbog toga je, između ostalog, danas toliko prisutno komuniciranje unutar istomišljeničkih krugova. To istomišljeničko komuniciranje ima i druge razloge i povode, ali mislim da je jedan od važnih razloga taj što mi više nikoga stvarno ne slušamo niti razumijemo. Istomišljenici nam miluju uši, ali mi u osnovi ni njih ne slušamo, ni njih ne razumijemo.
Neistomišljenici nam, kako ih nismo u stanju čuti, djeluju kao ljudi koji nam neprestano psuju mater, jer mi zapravo ne čujemo što oni govore. Nemamo motiv za razumjeti ih, nemoćni smo razumjeti ih i izgubili smo onu osnovnu ljudsku empatiju bez koje se drugog ne može ni poslušati.
U nama je nestalo bilo kakve sposobnosti promjene mišljenja, jer je naše mišljenje formirano izvan komunikacije s drugim ljudima. Ono je formirano kao nekakav niz najsmješnijih mogućih dogmi, koje dolaze s natpisa na zgradama, titlova na tv ekranu, iz ekonomsko-propagandnih i političkih programa naših istomišljeničkih centrala.
Gdje čovjek više može naučiti - u društvu istomišljenika ili u društvu neistomišljenika?
Trebalo bi biti u društvu drukčijih, različitih, a oni su, na ovaj ili onaj način, neistomišljenici. No kako nitko više ništa ne uči od neistomišljenika, onda ne znam što bih na to rekao.
Meni su neistomišljenici zanimljivi iz jednog posve drugog razloga, a taj razlog je što sam ja ipak pisac, što me zanimaju ljudi i ljudske sudbine i što me, u krajnjoj liniji, zanimaju razlozi zbog kojih su ljudi nesretni. A te razloge puno lakše pronalaziš kad sa strane promatraš neistomišljenika, nego što ih nalaziš među istomišljenicima. Istomišljenici se sa svojim nesrećama uvijek ili zatvaraju, ili svoje nesreće pretvaraju u neke potpuno nezanimljive stereotipe. A kroz stereotipe ne možeš ući u nečiji život i sudbinu, jer u njima nema istine o ljudskom životu. Stereotipi su način da se ljudi sakriju ili da samima sebi vlastitu nesreću objasne na način za koji oni vjeruju da će ih najmanje boljeti.
Čini mi se da je to i osnovni razlog zbog kojeg su ljudima za njihove nevolje uvijek krivi oni drugi. Ti drugi mogu biti Srbi, Bošnjaci/muslimani, homoseksualci, Hercegovci, Bosanci ili drugi po bilo kojoj drugačije formuliranoj osnovi, ali uvijek i samo - drugi.
„Mogu li genijalan pisac i odličan svećenik privatno biti teške hulje? Mogu.“
Često se dogodi da neke umjetnike i pisce idoliziramo, ali isto tako se zna dogoditi razočaranje. Je li njihov pad „skuplji“ od pada običnog čovjeka, jer umjetnik se ipak bavi istinom i „dubljim“ temama?
Meni su jako zanimljivi veliki pisci koji su privatno hulje. Genijalan pisac je genijalan samo u svojim knjigama, a često banalan u životu. Ovo je zapravo vrlo čudno pitanje i moglo bi se povezati s istim tim pitanjem kad je riječ o svećenicima. Može li netko biti dobar svećenik, a privatno teška hulja? Ja mislim da može.
U svakoj umjetnosti (u književnosti pogotovo jer se ona služi riječima, kao što se i svećenik služi riječima) čovjek bi trebao biti u stanju potpuno odvojiti nečiju privatnu osobu od njegove umjetnosti. Problem je u tome što nitko to nije u stanju učiniti. Umjetnost je stvaranje svijeta i veliko je pitanje je li čovjeku uopće dopušteno stvarati svijet? Da banaliziram, nedostaje li nešto svijetu kojeg je Bog stvorio pa ti sad hoćeš stvarati nešto?
Umjetnik stvara svijet i mi taj svijet doživljavamo puninom svog duhovnog bića. Ukoliko je taj umjetnik neka hulja, a stvorio je takav svijet, tebe hvata neki bijes i gnjev na njega. Kao da ti je oteo nešto tvoje, kao da ti je ukrao dušu time što privatno nije dostojan tvoga doživljaja.
Ako govorimo o doista darovitim umjetnicima i ozbiljnim umjetničkim djelima, često zaboravljamo da je takvo djelo uvijek pametnije i bolje od onoga koji ga je stvorio. Jadan je pisac koji je pametniji od svoje knjige. Ima takvih pisaca, ali to nije dobro. Književni dar je dar za drugoga i jadan je onaj pisac koji iznevjeri takav talent. Ili koji podlegne vlastitom jadu, umjesto da od tog svog jada stvara veliku književnost. To je razlog zbog kojeg se mi gnjevimo kad shvatimo da su ti ljudi isti kao i svi ostali, pa možda i gori od njih. To se odnosi i na svećenike.
Samo što je ovdje razlika u tome što će se, zbog svećenika koji je privatno loš čovjek, prosječan čovjek vrlo vjerojatno odmaknuti i od vjere, dok se neće baš razočarati u književnost zbog jednog pisca hulje.
Općenito je to udaljavanje od vjere jedna vrlo kompleksna tema i nisam siguran udaljuju li se ljudi od vjere zbog primjera loših svećenika ili zbog same Crkve, odnosno institucije. Ta institucija je izvan svoga vremena i, na neki način, iznevjerava samu sebe jer nije u stanju pratiti kalendar koji se vrti.
S jedne strane, za Crkvu vrijeme teče mnogo sporije od vremena društveno-političke zajednice i mjeri se u stotinama i tisućama godina, dok je, s druge strane, Crkva zastala u vremenu i izgubila priključak sa svijetom. To je razlog zbog čega se na primjer u Njemačkoj ljudi udaljavaju od Crkve i to je razlog zbog kojeg je nastala ovolika moda raznoraznih prelazaka iz jedne konfesije u drugu, kao i šarolikost duhovnih moda na Zapadu.
Kad kažeš da Crkvi vrijeme sporo ide, na što točno misliš?
To s formatima crkvenog vremena ima i dobrih i loših strana. Negativne karakteristike su te što Crkva ostaje izvan svakodnevice ili se, pak, na groteskne načine priključuje svakodnevici. Kad kažem groteskno, onda mislim na crkveno bavljenje dnevnom politikom, odnosno na nešto za što pravoslavci imaju dobar izraz – etnofiletizam. To je ono što kod nas u Hrvatskoj, a pogotovo u BiH, uništava Katoličku Crkvu. Kakvo bavljenje hrvatskom nacionalnom stvari?! To se moglo raditi u Jugoslaviji, ali čemu to danas?! Sada bi se trebalo baviti drugim stvarima i drugim razinama stvarnosti.
To crkveno zaostajanje za vremenom sjajno se primjećuje (a to se ne tiče samo nas, nego cijelog Zapadnog svijeta) u povremenoj nesposobnosti Katoličke Crkve da prihvati modernu umjetnost. Crkvena muzika je ostala u 17. i 18. st., kao da nakon toga nije bilo vremena. Crkveno slikarstvo u zadnjih stotinjak godina u ogromnom je zaostatku za tzv. svjetovnim slikarstvom. A Crkva to mora pratiti.
Je li moguće to više pratiti? Nekad se čitav čovjekov život, ili život nekoliko generacija, odvijao u jednoj paradigmi, a danas se u roku od nekoliko godina sve može promijeniti, pa čak i nekoliko puta.
To stoji, ali problem je što crkvena umjetnost još nije došla ni do 20. st. S jedne strane se možda radi o strahu, a s druge o monopoliziranju duhovne sfere. Crkva se vrlo često ponaša kao da je duhovnost čovjeka njeno vlasništvo i da sve ono što je mimo nje ne postoji. A tako ne ide.
Za razliku od toga, primjer Kršćanske sadašnjosti iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, njihovog izdavačkog programa i onoga što su oni kao crkveni izdavač predstavljali u svjetovnom izdavaštvu - to je nešto što je danas praktično nezamislivo. Općenito govoreći, tadašnje katoličko izdavaštvo bilo je u boljem stanju nego danas. Danas se ono pretvorilo u nešto što je hermetički zatvoreno prema neistomišljenicima.
No što su to neistomišljenici iz perspektive današnjeg hrvatskog dominantno katoličkog izdavaštva ili katoličkog tiska? Prvenstveno oni koji se u političkom smislu razlikuju od desnog ili ekstremno desnog političkog opredjeljenja. Dakle to nema veze s vjerom ili nevjerom, nema veze s ateistima i neateistima, već ima veze s političkom desnicom i onim što je, gluho bilo, ne samo ljevica, nego bilo što što miriši na bilo kakav oblik liberalizma. A to je pogubno i krivo.
Ako govorimo o književnosti iz perspektive Katoličke Crkve u Hrvatskoj, to je strašno loše, zabrinjavajuće i jadno. Oni su Nikolu Šopa prihvatili otprilike prekjučer, dok nakon Šopa ne postoji poezija u ozbiljnom smislu, a proze ionako nema. Domoljubno-političke varijante književnosti nisu relevantne za ovu priču.
„Ima talentiranih pisaca, ali Crkva ih ne pripušta sebi.“
Je li stvar u nedostatku talenata ili u nedavanju prostora talentiranima? Možda su pozicije već popunjene polutalentiranim podobnicima pa Crkva za ta područja ne traži alternative, dok talentirani stoje sa strane i ne uključuju se, zazirući od netalentiranih i nekompetetnih?
Mislim da je stvar u odnosu i zatvorenosti Crkve. Pisce i talente imamo, ali Crkva ih ne pripušta sebi ili, bolje rečeno, ne smatra takvu umjetnost svojom. Postoji cijela književnost koja se Crkvu ne tiče i kojom se Crkva ne bavi, a trebala bi. Književnost nije politika da se Crkva ne bi bavila njome. Književnost je prostor duhovnosti, a politika je prostor agresije, kriminala i, na neki način, prostor septičke jame. Politika je prostor koji je protivan Bogu i bilo čemu što s Bogom ima veze. Svako crkveno petljanje u politiku u 20. st. Crkvu je jako skupo koštalo. Ovo s umjetnošću je nešto drugo, a to se i vidi po pozitivnim primjerima kojih je u Hrvatskoj neusporedivo manje tako markantnih, nego što ih ima u nesretnoj Bosni i Hercegovini. Najmarkantniji primjer je ono što su bosanski (a i hercegovački) fratri radili osamdesetih godina s modernim slikarima i kiparima. To je bilo fascinantno. Spomenut ću samo primjer zaboravljenog Vjeke Bože Jarka koji je crkve punio estetskim sadržajem.
Postoji li kultura i društvo koji su pogodniji za umjetnost i književnost, odnosno kultura pogodnija za pisca ili za čitatelja?
Književnost se rađa iz loših okolnosti i, nažalost, što gore - to po književnost bolje. To je oduvijek bilo tako. Ako želiš biti pisac, onda je mnogo bolje biti pisac u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ili u Ukrajini, nego u Švicarskoj. Čitatelj je, pak, čitatelj i tu nema kulturne uvjetovanosti. Kao i u svakoj neprosvijećenoj sredini, kod nas je uvijek malo ljudi čitalo i nama su i ranije bile porazne statistike što se čitanja knjige tiče.
„Naša neprosvijećenost je oduvijek, mi nemamo iskustvo građanskog društva, demokracije, ljudskih prava…“
Zbog čega smo neprosvijećeni?
Naša neprosvijećenost je oduvijek, mi nemamo iskustvo građanskog društva i svega onog što ono podrazumijeva. Mi nemamo iskustvo demokracije, ljudskih prava, nemamo sve ono što su imali i što imaju Talijani, Zapad ili čak narodi koji su povijesno mnogo nesretniji od nas, poput Poljaka naspram kojih smo mi neprosvijećeni.
Kad govorimo o ovakvim ili onakvim kulturama, to se odnosi isključivo na društvo i zajednicu, ali se ne odnosi nužno na pojedinca ni na njegove kreativne dosege. Ja niti mogu niti želim zamisliti veći, prosvjećeniji i veličanstveniji svijet od svijeta književnosti Ive Andrića. Gdje ćeš dalje od toga? On je u našim okvirima eksces, ali pokazuje da pojedinac može stvoriti čitav svijet. To je moguće, pogotovo u književnosti gdje si ti sam sa svojom glavom, papirom i olovkom, pa izvoli…imaš mogućnost kakvu ima bilo tko bilo gdje u bilo kojem jeziku na svijetu.
Mala smo kultura, što imamo za ponuditi svijetu i možemo li se održati u globalizacijskom „melting potu“?
Mi nismo mala kultura, nego niskofrekventan jezik, ali zahvaljujući činjenici da skoro istim jezicima govori 20 milijuna ljudi, mi smo već srednjefrekventni jezik. Preko te činjenice hrvatska kultura postaje bitno veća i tako postaje kultura koju održava, opsnažuje, obrađuje i nekoliko drugih kultura. Naravno, naši ljudi će ti reći da te druge kulture uništavaju hrvatsku kulturu, ali to, na njihovu žalost, nije tako. Odnosno, to jest tako samo u ratu, u ubijanju i spaljivanju onoga što nije njihovo, dok je u miru stvar obrnuta.
Kako god bilo, hrvatska kultura kao kultura nisko ili srednjefrekventnog jezika je manje uočljiva od kultura velikih naroda ili kultura velikih jezičnih okvira, ali to ne znači ništa u smislu opstojnosti same kulture, a pogotovo ne u smislu velikih pojedinaca, umjetnika koji su u stanju proizvesti velika umjetnička djela.
„Hrvatsku kulturu, kao ni hrvatsku naciju, ne može niti je ima namjeru uništiti itko izvana. A što se tiče onih unutra, neka nam bude Bog na pomoći, jer oni su na dobrom putu da unište i jezik i kulturu.“
Hrvatskoj kulturi, kao ni drugim malim kulturama, ne prijeti uništenje izvana. Njoj prijeti nešto što bi se moglo nazvati uništenjem iznutra zbog razaranja vlastite supstancije. Vlastita supstancija se razara tako da vlastiti identitet i vlastitu kulturu svodiš, na primjer, na nogometnu reprezentaciju, grb i zastavu. Ako se tvoj identitet svodi samo na nogometnu reprezentaciju, grb i zastavu, a ne recimo na Miroslava Krležu, Josipa Mlakića, Ivana Lovrenovića, Nikolu Šopa, Gibonnija, dakle i visoku i nisku kulturu, ali kulturu koja je proizvod nekog dara unutar tvog jezika i životnog iskustva koje je proizišlo iz tvog jezika; ako ti okrećeš glavu od svega toga, ne percipiraš sve to, živiš mimo svega toga ili čak prezireš sve to, a živiš samo na toj reprezentaciji, grbu i zastavi i pritom si neki opasni nacionalist u štićenju reprezentacije, grba i zastave – ti ćeš se uništiti, tebe će nestati. I to jako brzo.
Postoje mnogo manji narodi i mnogo slabije frekventni jezici od hrvatskog, koji su u tom smislu u puno boljem stanju i mnogo zaštićeniji. Moj omiljeni primjer je primjer islandskog jezika, kulture i književnosti, koji su u svijetu mnogo prisutniji i od hrvatskog i od ostalih južnoslavenskih jezika i književnosti. Islanđana ima tek nešto malo više od 300.000. Islandski film je u svijetu mnogo markantniji od hrvatskog i srpskog zajedno. Čak i Mađarska koja nema neku naročito demokratsku vlast i neko naročito sretno društvo, toliko se brine o svojoj kulturi i književnosti koji su vrlo prisutni u svijetu, zato što se država trudi da ta živa kultura i živa književnost opstaju, da nešto proizvode i žive.
U Hrvatskoj ne postoji svijest o važnosti svega ovoga i to vodi u neku vrstu samouništenja. Dakle, hrvatsku kulturu, kao ni hrvatsku naciju, ne može uništiti nitko izvana, niti je ima namjeru uništiti itko izvana. A što se tiče onih unutra, neka nam bude Bog na pomoći, jer oni su na dobrom putu da unište i jezik i kulturu.
Danas su djeca i tinejdžeri oni prema kojima se svijet ravna, odnosno prema kojima se kreira sadržaj. Također, oni su i oni koji kreiraju sadržaj i od njega odlično zarađuju. Recimo, tvoj zemljak Omčo ima skoro 10 milijuna pretplatnika na YouTubeu i mlati ogromnu lovu na račun silne publike koju ima. Kako odrastaju današnja djeca, što ih formira i koje bi mogle biti posljedice?
U moje vrijeme dogodio se novi val, punk, procvat rocka, a zvijezde, slavni i bogataši su postajali 17 ili 20-godišnjaci i to je doista bilo malo prerano. Neke je to koštalo i života. Danas, 40 godina kasnije, zahvaljujući digitalnoj eri, zvijezde i bogataši postaju 12-godišnjaci i to nije dobro. Adolescentima je omogućeno da preko noći postanu multimilijarderi i vladari svjetova, a rast djeteta se zaustavlja ako se dijete prerano obogati. To je opasno po njih, ali to je jednostavno posljedica razvoja tehnologije koja, naravno, ima i svojih dobrih strana.
No i u onom mom slučaju, kao i u ovom današnjem, pored glavnih događanja tiho teče i nastaje neka druga kultura koja se rubno ili nikako dotiče nekad rock kulture i električnih gitara, a danas digitalne ere. I ta druga kultura traje u nekim drugim vremenskim okvirima, koji su bliži vremenskim okvirima Crkve, i drugačije utječe na zajednicu. Dok je ova kultura youtubera, kao i kultura rocka iz onih vremena, plamteća, intenzivna i prožimajuća, ali sagori kao što sagori papir. Prolazna je.
Danas rock kultura ne postoji u živom smislu, a rock je tek jedan od muzičkih žanrova. Od cjelokupne rock kulture su ostali neki vrijedni pjesnici i dobri muzički albumi i to je otprilike to. Sama kultura se ugasila. Tako će biti i s današnjim proizvodima i žanrovima digitalne ere, iako ne možemo ni pretpostaviti što će se sve u toj digitalnoj eri razviti i na koji način će se ona transformirati.
Pisao si o državnoj maturi i o tome kako je neprihvatljivo ukidanje eliminatornosti eseja kojeg dosta učenika nije moglo proći. Znanstvenici već dugo govore o tome kako današnja djeca imaju sve manje i manje koncentracije zbog dugotrajne izloženosti pametnim telefonima i ekranima. Nekad nije svatko mogao doći u medije niti postati zvijezda, dok danas to može biti baš svatko. Idemo li lagano, ali nepovratno u jednom pravcu?
Ti koji nemaju koncentracije oni će sagorjeti. Civilizacija se neće prema njima orijentirati. Oni jesu većina, ali nisu mainstream i oni će jednostavno sagorjeti. Ili će morati savladati moć koncentracije, jer neće moći preživjeti nekoncentrirani, ni antropološki, ni iz praktičnih životnih razloga. I ranije je sagorijevalo, ali to nismo primjećivali u trenutku sagorijevanja.
„Kriv je svatko od nas kao pojedinac ukoliko izabere senzacionalizam umjesto slobode.“
Što ćemo s medijima koji žive od senzacionalizma, clickbait naslova i svakodnevnih prijelomnih vijesti? Počeli smo čak i izmišljati nove riječi jer nam stare nisu dovoljno jake ili senzacionalne…
Pamćenje je neprijatelj današnjih medija. Ako si meteorolog, književnik, novinar ili nekakav seoski prorok, kad god svojoj publici govoriš o nečemu kao o konačnoj istini ili nečem naaajvećem, moraš paziti da ne pretjeraš, nego da odvagneš riječi. Istim tim ljudima kojima se obraćaš danas, morat ćeš nešto reći i sutra. A ako danas dođeš do granice onoga što se jezikom može reći, sutra ćeš se samo ponavljati. Strašno je kad ti vlastiti jezik postane granica i kad više ne možeš reći da najgore tek dolazi, budući da si to već rekao jučer. Ali i takav medijski način funkcioniranja će završiti kao i YouTube kultura – ili će se preobraziti u nešto drugo ili će nestati, sagorjeti. „Prepre“ će doći do posljednjeg „pre“.
Čovjek ima tu, po sebe opaku i opasnu, psihološku karakteristiku da se prelako adaptira i prelako navikava na različite okolnosti. Navikava se npr. i na zlo (pa je tako moguć i holokaust), a kamoli neće na svijet spektakla i senzacije, svijet svakodnevnih čuda. Svijet u kojem ne samo da je svaka vijest prijelomna, nego je svaka meteorološka promjena prirodna katastrofa. Možda zato što previše čitam, ja se neprestano sekiram oko tih katastrofičnih meteoroloških vijesti, a ljudi su se na to navikli. No to mora sagorjeti, jer taj isti vražji kapitalistički model ne može na tome trajno parazitirati. Od toga se ne može trajno zarađivati.
Kao što je heptanon nadomjestak za drogu, tako je i senzacionalizam nadomjestak za slobodu. U njemu nema ničega od slobode, štoviše senzacionalizam ukida čak i pretpostavke slobode. Za razliku od slobode koja se zasniva na istini, senzacija se temelji na pretjerivanju pod svaku cijenu.
Mi još uvijek možemo to izbjeći jer nam za takvu situaciju nisu krivi ni društvo, ni loš obrazovni sustav, ni svi mogući portali, tabloidi ni mediji. Kriv je svatko od nas kao pojedinac ukoliko izabere senzacionalizam umjesto slobode.
Na tragu onog vječnog pitanja – što je bilo prije, kokoš ili jaje? – možemo li se upitati je li prvo postojala čovjekova potreba za senzacijom ili je prije bio medij koji je tu senzaciju ponudio čovjeku i navukao ga na nju?
Prije je bio kapitalizam, tj. ideja o tome da nešto vrijedi onoliko koliko primjeraka proda ili koliko klikova prikupi. Ako ti pristaneš na to da nešto vrijedi na taj način, onda ćeš se osuditi na senzacionalizam i pornografiju. To je jednostavno tako. Jedino što ćeš se kasnije susresti s jednim bitnim problemom, a to je da čovjekova sposobnost da se navikava na sve veće i veće ludosti i iritacije proizvodi i povećanje praga senzacije i praga pornografije; na kraju dolaziš do toga da nema dalje. Dolazi se do senzacije koja se ne može nadići. Tog trenutka taj kapitalistički princip počinje proždirati samoga sebe.
Trebamo li mi kao pojedinci ili društvo stajati sa strane i čekati da to sagori ili moramo poduzeti nešto već sad, u bilo kojem segmentu ljudskog djelovanja?
Mi kao pojedinci, zbog zaštite vlastitih individualnih integriteta, moramo svakodnevno nešto poduzimati. A čim netko poduzima nešto da bi zaštitio sebe i svoj integritet, on time najviše čini i za društvo. Tako se štiti integritet onoga do sebe kao i onoga do njega, i tako se stvaraju krugovi. Te krugove mi možemo nazvati i elitističkim i manjinskim i specijalističkim, ovakvim ili onakvim, svejedno je, ali to tako funkcionira. Naš problem se ne rješava na stadionima, već u jako malim krugovima i jako malim zajednicama. Tako je bilo uvijek. Svaki pokušaj da se problem riješi na stadionu, hipodromu ili na nekom drugom ogromnom mjestu s velikim brojem ljudi, završava porazom i pristajanjem na pravila koja su do problema i dovela.
Živimo u ubrzanom svijetu u kojem je sve u petoj brzini. Zapljuskuje nas nevjerojatna količina sadržaja, brzih izmjena kadrova, dinamike i glasnoće, a postoje čak i softveri koji u montaži materijala za radijske emisije i društvene mreže automatski izbacuju šutnju. Ima li uopće u takvom društvu prostora za šutnju?
Kako su kod nas svi užasi ovog svijeta prisutniji i naglašeniji nego drugdje, dijelom zbog stanja naših društava, a dijelom i zbog stanja našeg duha i naših temperamenata, tako je problem brbljanja i problem buke dodatno naglašen. Ne znam jesi li to primijetio, ali ne postoje kafići ni ugostiteljski objekti u kojima nema muzike. Na zapadu je takvih mjesta mnogo. Ja sam potajno doista za to da se kafićima što više i što skuplje naplaćuju prava za puštanje muzike, jer je to možda jedini način da se neki kafići odreknu muzike, i da se zateknemo u kafiću u potpunoj tišini. I da, u krajnjoj liniji, i prema muzici pokažemo neko elementarno poštovanje, jer nas danas muzika zasipa kao da netko na nas istresa vreće smeća, a mi smo naviknuti da te vreće smeća padaju po našim glavama. Zvuk se pretvorio u vrstu zagađenja, a muzika se pretvorila u smeće koje nas zatrpava u svakom trenutku našeg života.
Tako kad u Zagrebu šećeš Tkalčićevom ili rivama nekih naših gradova i malih dalmatinskih mjesta koje su pune štekata, možeš čuti kako iz svakog kafića trešti druga muzika. Svi ti zvučnici su otprilike podjednako glasni i jedan zaglušuje drugi, tako da ti ne čuješ ni jednu muziku pojedinačno, nego čuješ čudovišni pakleni zvuk, jednu babilonsku kakofoniju glasova i muzika. To djeluje izluđujuće, ali, s druge strane, izgleda da to ljude zbog nečega privlači pa oni ipak sjede u tim kafićima.
Prije nekog vremena papa Franjo je gostovao na televiziji i na jedno novinarsko pitanje papa je samo zašutio. Njegova šutnja je trajala predugo i bila je uznemirujuća za televizijska mjerila. U digitalnoj eri dopuštena šutnja u eteru postala je još kraća nego prije, ne samo zato što vrijeme košta. Taj nijemi papin odgovor i duga šutnja bili su nešto potpuno šokantno, i meni se to jako svidjelo. Još više mi se svidjela zaprepaštenost i uznemirenost svijeta, gotovo neki strah od onog što se dogodilo.
Inače problem šutnje je stari problem naše civilizacije, problem koji je star koliko i kršćanstvo pa još koju tisuću godina više. Ista stvar je i s problemom tišine, samo što je u ranija vremena taj problem jasnije doživljavan jer je šutnje i tišine bilo više, a danas je takvo vrijeme da taj problem treba što više osvještavati.
