Molimo za svećenike, molimo za Crkvu da bude vjerna Kristova zaručnica, a da njezini službenici zaista budu žive Kristove pokaznice. Molimo za nju da se ima hrabrosti oduprijeti i navalama masa koje traže promjenu njezina nauka iz razloga što im se njezin govor čini tvrdim. Krist se nije bojao otpada, pristao je na malo stado.
Iv 6, 51-58
U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«Židovi se nato među sobom prepirahu: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?« Reče im stoga Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.«
Svega nekoliko dana nakon svetkovine Presvetog Trojstva, Crkva pred nas stavlja drugi idejni blagdan - svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove, odnosno Tijelovo. Nakon što su propovjednici imali nimalo lagan zadatak osvješćivanja i produbljivanja vjere naroda u otajstvo Presvetoga Trojstva, već se na današnji dan od njih očekuje da zarone s povjerenom im zajednicom i u otajstvo Euharistije. Dojma sam kako se u crkvama na ova dva blagdana redovito čuju, uvjetno rečeno, najlošije homilije, i to ukoliko bismo njihovu kvalitetu mjerili stupnjem zahvaćenosti slavljenim otajstvom. Sve dok me samoga nije dopala obveza pisanja ovoga teksta, često sam znao komentirati homilije svećenika čiji bi se sav govor o Presvetom Trojstvu iscrpio u priči o sv. Augustinu i njegovu susretu s dječakom koji mu je rekao kako nikada neće uspjeti razumom dohvatiti otajstvo Trojedinoga Boga, ili bi se propovijedi za Tijelovo svele na nekoliko izlizanih floskula o važnosti i snazi Euharistije koja bi trebala biti izvor i vrhunac našega života.
U ovu sam avanturu poniranja u otajstvo euharistije krenuo ziheraški, naravno s Tomom Akvinskim. Iako je mene oduševio njegov filozofski pristup pomoću kojega je razradio nauk o transsupstancijaciji, a prema kojem akcidenti (pojavni oblik kruha i vina) ostaju nepromijenjeni, dok se supstancija, odnosno stvarnost ili bit toga kruha i vina, mijenja te postaje tijelo odnosno krv Gospodina našega Isusa Krista. No opet se nameće pitanje: Što dalje, što s tim? To je vrhunac do kojega naš razum može doći, no i dalje je potrebno učiniti presudan korak vjere, budući da smo na ovaj način samo okrznuli ono što se u Euharistiji događa. Na kraju sam došao do spoznaje kako je znanje stečeno na fakultetu o ovakvim istinama vjere samo jedna podloga za razlaganje evanđeoskog teksta, no takav akademski govor koji se temelji na skolastičkom načinu razmišljanja kao da ne dopire do današnjeg čovjeka. Stran mu je, nepoznat, dalek…
Nakon što sam odustao od filozofsko – teološkog pristupa ovom otajstvu, krenuo sam od onoga od čega sam odmah trebao krenuti, a to je naravno sam biblijski tekst. U evanđelju čitamo kako je Isus veoma ozbiljan i ne odustaje od ovako tvrdog govora o svome tijelu kao jelu te o svojoj krvi kao piću, i to pod cijenu otpada onih koji su ga do tada pratili. Krist čuje njihovo mrmljanje, gleda njihovo zgražanje, jer je za Židove takvo što bilo nepojmljivo, budući da su odgojeni u duhu Staroga zavjeta koji strogo zabranjuje jedenje životinjskog mesa s krvlju. Isus sada ima savršenu priliku ublažiti ili odbaciti ovakav svoj govor, reći da se radi o metafori, simbolu, slici, ali on još više zaoštrava svoj govor te govori: „Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko.“ Dapače, on rabi glagol koji se koristi za životinjski način jedenja, a ne ljudski, te tako još više naglašava tjelesnost. Krist svjesno gubi mnoge, i to najviše one koje zanimaju čudesa i sigurnost. Kada ih je nahranio kruhom koji im je ugodio želudcima oni su ga htjeli za kralja, no govor o kruhu koji bi im nahranio duše im je pretvrd, nepotreban, apstraktan. Masa se zadovoljava Kristom kao kraljem kruha, ne treba im Krist kao kruh života. Ovaj je Isusov nauk bio prijelomna točka, mase su ga ostavile, što će kulminirati s povicima „raspni ga!“, dok će im ga Pilat predati riječima „evo kralja vašega!“.
Konačno, na kraju ovih mojih krnjih promišljanja o euharistiji i to iz filozofsko – teološke i biblijske perspektive, volio bih se osvrnuti i na euharistiju iz ekleziološke perspektive. Naime, nema euharistije bez Crkve, kao što nema Crkve bez euharistije. Jedino što nam je danas od Krista ostalo jest njegova sveta Crkva unutar koje on ostaje prebivati na utjelovljeni način u Sakramentu nad sakramentima, a to je Presveta euharistija. Zastrašujuća je odgovornost službenika Crkve po čijim rukama Krist dolazi na zemlju. On, najčišći i najsvetiji, uprisutnjuje se čak i po riječima i rukama onih svećenika čije su ruke bile kadre počiniti i one najstravičnije zločine. Čini mi se kao da je Crkva upala u blato kojim se sve više onečišćuje, pokušavajući se svojim snagama osloboditi iz kaljuže u kojoj se nalazi. No siguran sam da nam je jedini izlaz uputiti se za Kristom skrivenim u bijeloj hostiji, kojega ćemo na današnji dan pronijeti ulicama naših gradova i sela. To ne smije biti trijumfalistički hod, već ponizna manifestacija vjere u onoga koji vodi svoju Crkvu, ma koliko god zaprljana bila jer ju ni vrata paklena neće nadvladati. Dijelim mišljenje s papom Benediktom XVI. koji je rekao kako sva kriza Crkve proizlazi iz krize vjere. Koliko svećenika danas zaista vjeruje u Kristovu stvarnu prisutnost pod prilikama kruha i vina? Zar bi netko tko vjeruje u tako velike tajne bio kadar počiniti takva zla?
Molimo za svećenike, molimo za Crkvu da bude vjerna Kristova zaručnica, a da njezini službenici zaista budu žive Kristove pokaznice. Molimo za nju da se ima hrabrosti oduprijeti i navalama masa koje traže promjenu njezina nauka iz razloga što im se njezin govor čini tvrdim. Krist se nije bojao otpada, pristao je na malo stado.
Dobar pastir, pravo jelo,
smiluj nam se, Janje bijelo,
daj nam hranu, svoje Tijelo,
brani, vodi stado cijelo
k strani žica blaženog.
Silni Bože što nam jesti
na zemaljskoj daješ cesti:
daj nam gore s tobom sjesti,
među svece ti nas smjesti
u nebu kod stola svog.
Amen, aleluja.
