O anđeoskoj zbilji

Usudio bih se reći kako su veći akademski status i veća učenost kod pojedinih svećenika i teologa u obrnuto proporcionalnom odnosu s obzirom na njihovo poimanje, pa čak i vjerovanje i pobožnost, usmjerenu prema anđeoskim bićima.

        U današnjem svijetu, obilježenom galopirajućim racionalizmom, naturalizmom i empirizmom, u kojemu se prihvaća samo ono što se može osjetilima iskusiti, odnosno empirijski provjeriti i dokazati, izuzetno je zahtjevno, pa čak i pomalo nezahvalno govoriti o duhovnim bićima poput anđela. Zbog toga ova tema neće izazvati podsmjeh i odmahivanje rukom samo kod ateista, već i kod pojedinih katolika. Usudio bih se reći kako su veći akademski status i veća učenost kod pojedinih svećenika i teologa u obrnuto proporcionalnom odnosu s obzirom na njihovo poimanje, pa čak i vjerovanje i pobožnost, usmjerenu prema anđeoskim bićima. Dojma sam kako se naša spoznaja i vjera u anđele redovito zaustavi na molitvi „Anđele čuvaru mili“, koju smo kao djeca gotovo svi rado molili. Izgleda da se sav naš govor o anđelima redovito svede na ono što smo primili od naših roditelja, baka i djedova tijekom djetinjstva.

        Iako bi danas neki teolozi mogli odbaciti govor o anđelima kao spekulativan i nepotreban za razumijevanje Kristove poruke, Katekizam Katoličke Crkve, kada govori o vjerovanju u postojanje duhovnih, netjelesnih bića odnosno anđela, u prvoj točki naglašava kako je riječ o vjerskoj istini koju potvrđuju Sveto pismo i predaja. Koliko smo danas svjesni i koliko zaista razumijemo i vjerujemo u riječi Nicejsko-carigradskog vjerovanja, kojima izražavamo vjeru u „jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga“?

        Paul O'Sullivan u svojoj knjizi „Sve o anđelima“ tvrdi kako su „anđeli savršene slike Božje, zrcala njegovih božanskih savršenosti, koja odražavaju njegovu ljubav, njegovu ljepotu, njegovu svetost, njegovu moć, sva njegova božanska obilježja i savršenosti, ali svaki anđeo na svoj poseban način.“ Katekizam Katoličke Crkve, definirajući anđele, poziva se na svetog Augustina koji kaže da riječ anđeo označava njihovu službu, a ne narav. Augustin kaže kako je duh po onome što jest, a anđeo po onome što čini. Katekizam nadalje navodi kako su anđeli sluge i vjesnici Božji te budući da „neprestano gledaju lice Oca mojega koji je na nebesima“ (Mt 18, 10), oni su moćni „izvršitelji njegovih naredaba, poslušni riječi njegovoj“. Iako smatram da na ovome mjestu nema potrebe za ulaženjem u dublje teološko-filozofske analize vezane uz narav i svojstva anđela koje bi nepotrebno opteretile tekst, vrijedno je istaknuti zapažanje svetog Bonavanture koji u Brevilokviju govori o četiri vlastitosti anđela i to da imaju jednostavnost bîti, da posjeduju osobno razlikovanje, da su obdareni razumom, pamćenjem, spoznajom i voljom te da imaju moć slobodnog izbora da odaberu dobro i odbace zlo. 

        Bonaventura tvrdi kako je Bog sve stvorio ni iz čega. Budući da je materijalna priroda blizu ničega, odnosno daleko od njega, trebao je Bog stvoriti i ono što je blizu njemu, a to su umna i netjelesna bića koja su mu vrlo slična. Biskup Robert Barron u svojoj izvrsnoj knjizi Katolicizam navodi kako Toma Akvinski i Teilhard de Chardin iznose slične argumente za postojanje transcendentnoga duhovnog reda. Oni, zadivljeni raznolikošću Božjih stvorenja u ovom fizičkom svijetu, ne vjeruju da bi između ovoga vidljivoga svijeta i Boga mogla zjapiti tako velika praznina. Stoga zaključuju kako između „Stvoritelja i njegova materijalnoga stvorenja postoji jednako raznolik i kompleksan duhovni svijet, red stvorenja koja postoje na višoj razini savršenosti i intenziteta negoli materijalne stvari.“

        Toma Akvinski opisuje anđele kao „odvojenu inteligenciju.“ Barron tumači kako to znači da je riječ o stvorenjima koja su obdarena inteligencijom i voljom, ali su neovisna o materiji. To, pak, znači da anđeli nadilaze prostor i vrijeme te da oni spoznaju na neposredan, intuitivan način, a ne poput nas procesom predodžaba i apstrahiranja uz pomoć osjetila. Mi upoznajemo te čiste duhove u onoj mjeri u kojoj ih Bog šalje u misiju u naš dimenzionalni sustav. Iako su na višoj razini egzistencije, anđeli se mogu miješati i družiti s nama. To možemo objasniti time da se „materija“ i „duh“ međusobno ne isključuju. Prema Barronu, materiju bismo mogli shvatiti kao jedan izraz bića koji je manje intenzivan nego duh. To bi značilo da se duhovni red može spustiti u materijalni, ali da obrnuto nije moguće. Primjerice, odrastao se čovjek može „spustiti“ i ući u misaoni svijet djeteta, ali dijete ne može dosegnuti kompleksnost svijesti odrasle osobe. Naša percepcija anđela, koja je uvjetovana slikama i kipovima debeljuškastih dječačića s krilima, duboko je pogrešna. Na taj se način neminovno stvara slika nekih bića koja su krhkija, umanjena verzija nas ljudi. No anđeli „egzistiraju punije, intenzivnije i kompletnije nego mi.“ Tome u prilog govori i to da je redovita ljudska reakcija na pojavu anđela strah.

        Iako bi nam se govor o anđelima mogao činiti kao plodno područje za bespotrebno iscrpljivanje u teološko-filozofskim raspravama u kojima bi sve ostalo na razini spekulacije, treba reći kako govor o anđelima ima svoje temelje u Svetom pismu, crkvenoj doktrini, predaji, jednodušnom učenju crkvenih naučitelja i svetaca, razumu koji govori kako ne samo da je moguće, već da je i potrebno postojanje takvih bića, budući da bi bez njih postojala velika praznina u naumu stvaranja te, na kraju, u mnogobrojnim iskazima o ukazanjima anđela. 

        Spomenimo samo taksativno neke epizode iz Svetog pisma u kojima nalazimo spomen anđela. Počevši od Starog zavjeta i anđela zatornika koji ubija egipatske prvorođence, preko anđela koji ubija vojsku asirskog kralja Sanheriba II., do anđela koji kažnjava Davida zbog prebrojavanja naroda ili Heliodora jer je htio uzeti blago iz jeruzalemskog hrama. Anđeli su također spasili Lota, tješili Hagaru, pomagali Iliji i Juditi. Šadraka, Mešaka i Abed Nega su spasili iz užarene peći, a Danijela iz lavlje jame. Arkanđeo Rafael je pratio Tobiju na putu, a arkanđeo Gabrijel navijestio Mariji da će začeti Isusa. Pastirima na betlehemskim brdima anđeli navještaju Isusovo rođenje i pjevaju oko štalice. Anđeo obavještava Josipa da pobjegne pred Herodom u Egipat. Anđeli su također služili Kristu u pustinji, krijepili ga tijekom smrtne borbe, ukazivali se na dan uskrsnuća i uznesenja. U Djelima apostolskim nalazimo kako anđeo oslobađa sv. Petra te se ukazuje sv. Pavlu. Konačno, u knjizi Otkrivenja vidimo kako su anđeli u službi Kristova suda.

        Ukazanja anđela nisu evidentirana samo u Bibliji. Iako nismo dužni vjerovati u privatne objave, budući da one ne čine polog vjere, smatram kako ovdje ipak možemo navesti svece koji su imali nadnaravno iskustvo anđeoske prisutnosti. Tako o anđelima saznajemo iz života svetaca poput sv. Ivana Bosca, sv. Gemme Galgani, sv. Franciske Rimske, sv. Stanislava, sv. Venancija, sv. Ruže Limske, sv. Agneze iz Montepulciana, sv. Izidora, sv. Lovre, sv. Franje Saleškog, sv. Dominika te anđeoskog naučitelja sv. Tome Akvinskog. Na ovome bih se mjestu posebno osvrnuo na pobožnost našeg serafskog oca Franje prema anđelima. Prvenstveno treba istaknuti arkanđela Mihaela, kome je sv. Franjo bio posebno privržen budući da je smatrao kako on žarko revnuje za spasenje svih te vrši službu predvoditelja duša k Bogu. Prema Tomi Čelanskom, Franjo je rekao da bi „svatko na čast tolikom knezu morao govoriti kakvu pohvalu ili bi morao Bogu prikazivati poseban dar.“ Franjo je to i činio u vidu četrdesetdnevnog posta do blagdana sv. Mihaela. Za vrijeme tog posta 1224. godine, Bog je uresio svoga službenika Franju svetim ranama. Životopisac opisuje taj događaj ovako: „I kako je, sav u žaru, cijelo to jutro proveo u takvu razmatranju, odjednom ugleda kako s neba silazi serafin sa šest sjajnih, ognjenih krila te mu se u brzom letu približava, a mogao je raspoznati i jasno vidjeti u njemu lik raspetoga čovjeka. Krila su na njemu bila tako raspoređena da su dva bila iznad glave, dva su služila za let, a dva su prekrivala sve tijelo…” Sv. Franjo je štovao anđele jer su oni s nama u bojnom redu te s nama prolaze kroz dolinu smrti. Franjo govori da ih svagdje treba poštivati kao pratioce i zazivati ih kao čuvare te da zbog toga ne smijemo ničime povrijediti njihove poglede i raditi pred njima ono što ne bismo radili pred drugim ljudima. On smatra kako anđeli plamte divnim žarom te da se uzdižu k Bogu ražarujući duše izabranih. Sv. Bonavantura kaže kako je sv. Franjo, dok je ležao u snažnim bolovima, zaželio čuti kakvu lijepu pjesmu koja bi mu razvedrila srce. Bog ga je uslišao te mu na raspolaganje stavio anđele i to tako da je čuo citru koja je tako divno svirala kao da se preselio na drugi svijet.

        Govor o anđelima bio bi nepotpun bez govora o euharistiji. Tako sv. Grgur kaže „nebesa se otvaraju i mnoštva anđela dolaze pomagati pri svetoj žrtvi“, a sv. Ivan Zlatousti „kada se misa slavi, svetište je ispunjeno bezbrojnim anđelima koji se klanjanju Božanskoj Žrtvi prinesenoj na oltaru“. Pjevanjem anđeoskog himna „Slava Bogu na visini“ sudjelujemo u skladnoj pjesmi koju su anđeli pjevali Isusu u božićnoj noći. Barron zanimljivo zapaža kako se to skladno pjevanje anđela može promatrati kao slika za simfoniju uma i volje anđela dok slave Boga. Kako si ne posvijestiti prisutnost anđeoskih korova tijekom pjevanja serafske pjesme „Svet, svet, svet“ koju su u svojim viđenjima čuli Izajia, Ezekiel te sv. Ivan apostol u Otkrivenju? Konačno, u Rimskom se kanonu i izričito spominje anđeo u riječima koje svećenik izgovara: „Ponizno te molimo, svemogući Bože, da ruke svetoga anđela tvoga prenesu ovo na tvoj nebeski žrtvenik, pred tvoje božansko veličanstvo…“ Crkva zaziva pomoć anđela i tijekom sprovodnih obreda molitvom: „U raj poveli te anđeli“ te „Kerubinskim himnom“ bizantske liturgije. 

        Za kraj bi bilo zanimljivo spomenuti i tradicionalnu podjelu anđela na devet anđeoskih korova koji su objedinjeni u tri anđeoska stupnja. Tako prvi stupanj čine serafi koji su najbliži Bogu i koji gore od Božje ljubavi. Kerubi imaju duboko intelektualno znanje o božanskim tajnama i konstantno kontempliraju Božju mudrost, dok prijestolja čine sjedište Božje vlasti i milosrđa te se bave božanskim presudama. Drugu sferu anđela također čine tri anđeoska kora i to: gospodstva, sile i vlasti. Dok gospodstva upravljaju svemirom, sile su gospodari uzročnosti i principa kozmičkog poretka. Vlasti su zadužene za provedbu Božjeg plana spasenja čovječanstva. Treći stupanj anđela se sastoji od kora vrhovništva, arkanđela te anđela. Vrhovništva su zadužena za zemaljska vrhovništva poput država i kraljevstava. Nama su, pak, najbliži arkanđeli i anđeli. Iz Biblije su nam poznata trojica arkanđela poimenično. Mihaeleovo ime znači „Tko je kao Bog?“. On je pobjednik nad Luciferom i pobunjenim anđelima, voditelj duša u raj i vojskovođa nebeske vojske. Sveti Toma kaže kako će arkanđeo Mihael na koncu svijeta uništiti Antikrista kao što je pobijedio Lucifera na početku. Gabriel, odnosno „Bog je jak“, glasnik je Božjih odluka u Bibliji. Naziva ga se i „Anđelom Utjelovljenja“, budući da on Zahariji naviješta rođenje Ivana Krstitelja, a Djevici Mariji Kristovo rođenje. Treći je arkanđeo Rafael – „Bog liječi“, koji je bio pratilac na putu, zaštitnik i zagovornik mladog Tobije. Konačno, nama najbliži su anđeli koji su službenici Kristove ljubavi i naši zaštitnici. Toma Akvinski kaže da Bog svakom djetetu na rođenju dodijeli anđela čuvara. On za nas neprestano moli te nas želi učiniti boljima, svetijima i sretnijima, ali ne bez naše slobodne odluke. Zbog toga si je potrebno svakodnevno posvješćivati kako imamo moćne zaštitnike i zagovornike u nebu.

    Sveti Mihaele, Gabrijele i Rafaele, molite za nas!


Literatura:

1. Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Glas Koncila, Zagreb, 2016.

2. Paul O'SULLIVAN, Sve o anđelima, Verbum, Split, 2018.

3. Robert BARRON, Katolicizam, Verbum, Split, 2015.

4. Sveti Bonaventura, Tria Opuscula, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009.

5. Sveti Bonaventura, Život svetoga Franje, Verbum, Split, 2018.

6. Toma AKVINSKI, Izabrano djelo, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2005.

7. Toma ČELANSKI, Životopis sv. Franje Asiškog, Zagreb, 1977.

8. https://catholicexchange.com/what-are-the-nine-choirs-of-angels/