Takav je bio i prelazak Benedikta u Očev dom - miran, dostojanstven, okružen malim brojem najbližih prijatelja i molitvom vjernoga puka diljem svijeta.
Benedikt XVI., ponizni i jednostavni radnik u vinogradu Gospodnjem, dovršio je svoj posljednji dio puta prema nebeskoj domovini za kojom je toliko čeznuo. Mnogo je tinte potrošeno kako bi se pokušalo barem nešto reći o ovom teološkom Mozartu. Iz različitih se perspektiva proučavao njegov pontifikat, analizirao utjecaj koji je Joseph Ratzinger imao za Katoličku crkvu u postsaborskom razdoblju. Na ovome mjestu smatram preuzetnim bilo kakav pokušaj bilo kakve sinteze njegovih misli, riječi i djela. Bilo kakvo uspoređivanje i vrednovanje njegova papinstva u odnosu na prethodnike, odnosno nasljednika, bilo bi nedostatno. Iako je početna nakana teksta bila da se njime oda počast i pokuša nešto suvislo kazati o papi Benediktu XVI., iz koje bih god točke krenuo pisati, shvatio bih kako ova forma internetskog članka nije dostatna da se o njegovu opusu, liku i djelu nešto ozbiljno kaže te da se uspije dobiti jedna zaokružena cjelina.
Stoga sam se odlučio napisati jedan osoban osvrt na papinstvo i osobu Josepha Ratzingera. Trenutno se u meni miješaju osjećaji tuge i radosti, prožeti osjećajem velike zahvalnosti. Tužan sam jer imam osjećaj da sam na ovome svijetu ostao bez jedne jako bliske osobe. Dragi Benedikt mi je bio poput dobroga djeda koji me je pratio kroz razne faze mojega života. S njim sam se prvi put susreo u srednjoj školi kada mi je jedan fratar dao dvije njegove knjige. Prva je bila „Duh liturgije“, a druga „Uvod u kršćanstvo“. Sjećam se kako mi je poglavito potonja knjiga bila teško prohodna kao srednjoškolcu. S nekim sam se izrazima mučio, neke sam dijelove skroz preskočio, no sjećam se da je cijelo moje biće gorilo od uzbuđenja budući da sam znao da je to što čitam ono što ja vjerujem, a ovaj je čovjek to izrazio riječima.
Tako je u tim srednjoškolskim danima, kada mladi čovjek dovodi sve u pitanje i traži odgovore na ona egzistencijalna pitanja, započela moja avantura otkrivanja vjere na jednoj potpuno drugoj razini. Papa Benedikt je bio odličan vodič na tome putu. Kroz mojih pet godina studiranja na Pravnom fakultetu, uz njegove sam se knjige odmicao od suhoparnih pravnih tekstova i uzdizao duh k nebeskim zbiljama o kojima je Ratzinger pisao, ali i, duboko sam uvjeren u to, u njih itekako vjerovao. S pravom je netko primijetio kako je Benedikt imao um vrhunskoga teologa i neiskvarenu vjeru djeteta. On je kroz svoja djela bio moj suputnik na raznim putovanjima.
Često mi je kratio dane tijekom vrućih košljunskih ljeta, ali me svojom mišlju grijao i u hladnim samoborskim danima tijekom godine postulature. Možda sam se s Benediktom najviše sprijateljio kroz godinu novicijata na Trsatu, kada sam pročitao jedan dobar dio njegove na hrvatski jezik prevedene literature. S početkom studija teologije, na stolu su mi se ipak češće nalazile knjige obvezne fakultetske literature, no Ratzingerova je misao uvijek negdje bila prisutna.
Siguran sam kako su Benediktova misao i njegov pontifikat odigrali jako veliku ulogu u mom duhovnom pozivu. Kada bi molitva postala teška, a duh rastresen i umoran, redovito bih se vratio dragom Benediktu i ogrijao se uz njegovu istinsku vjeru izloženu na, za mene, tako primamljiv, intelektualno i duhovno zadovoljavajući način. Na pitanja koja su me mučila nitko mi nije dao više odgovora od Josepha Ratzingera. Nitko mi nije pokazao takvu ljepotu Crkve i njezine tradicije kao Joseph Ratzinger. Ne znam je li tko ostavio na mene dublji trag bogoljublja, čovjekoljublja i ljubavi prema Crkvi od Josepha Ratzingera.
Kod Benedikta me oduševljavala njegova moć sintetiziranja materije koju se trudio izložiti na razumljiv i jednostavan način. Čitajući njegove knjige, čovjek je mogao steći uvid i u njegovu osobnost. Duboko sam uvjeren da je Joseph Ratzinger bio nježan, osjećajan i nadasve obazriv čovjek. Finoća njegova izričaja, nenametljivost njegovih zaključaka, vjernost nauku Katoličke crkve, kirurška preciznost i umjetnička vrijednost njegovih izraza, poniznost u iznošenju argumentacije, razumijevanje i prihvaćanje iole suvislih i za Crkvu prihvatljivih stavova neistomišljenika, krasili su njegovo pisanje.
Njegovo me pisanje oduševljavalo i stoga što je bilo autentično, iskreno i u potpunosti življeno. Unatoč učenim izrazima i dubokom teološkom znanju koje je izviralo iz njegovih tekstova, sav je njegov nemali literarni opus bio temeljen na jednostavnoj vjeri u trojedinoga Boga, objavljenog u osobi Isusa Krista. On je bio čovjek u Crkvi, za Crkvu i od Crkve. Njegov pontifikat je u potpunosti bio podvrgnut službi Petrova nasljednika. On je znao da nije više riječ o Josephu Ratzingeru, već da on postaje papa Benedikt XVI. koji mora napustiti svoju privatnost te se u potpunosti predati Crkvi na raspolaganje. Tijekom njegova pontifikata nije bilo nekih dirljivih gesti za pamćenje, sladunjavih govora, dodvoravanja masama niti podilaženja medijima.
Takav je bio i njegov posljednji veliki čin, a to je odreknuće od papinske službe koje je najavio za vrijeme redovitog konzistorija s kardinalima. To je bio čin kojeg zasigurno nije bilo lako napraviti. Čin koji je pokazao kako se tek osoba koja je duboko uronjena u Evanđelje i koja slijedi Krista tako što se ne drži nekih pozicija kao plijena, može istih tih pozicija i odreći te priznati sebi i drugima da za to više nije sposobna i kako je može zamijeniti netko drugi. O, kakve li škole poniznosti! Iako su posljednje sate Benediktova pontifikata detaljno pratili svi svjetski mediji, ispostavilo se kako kraj njegova pontifikata nije veliki medijski spektakl kakav bi se možda mogao očekivati. Nije tu bilo velikih gesti, neuobičajenih slika i neponovljivih trenutaka za pamćenje, a to svjedoči o dostojanstvu s kojim je Joseph Ratzinger napustio svoju moćnu funkciju, znajući kako je tek jedan od Petrovih nasljednika. Takav je bio i prelazak Benedikta u Očev dom - miran, dostojanstven, okružen malim brojem najbližih prijatelja i molitvom vjernoga puka diljem svijeta.
Na kraju, ostaju riječi zahvale. Najprije hvala trojedinom Bogu na daru Vašega života koji je uistinu u cijelosti bio proslava Božje ljubavi i veličine. Hvala Vama, dragi papa, na svemu što ste pisali o tako velikim otajstvima koja već sada zasigurno uživate. Hvala Vam na vašem služenju Crkvi koju ste ljubili svim srcem i iznad svega. Hvala na daru Vašega pontifikata koji je bio obilježen olujama, a koje ste Vi, uzdajući se u Krista Gospodina uspješno prebrodili te prepustili kormilo barke kada je ona došla u mirne vode. Hvala na danom primjeru istinskog služenja, blizine, poniznosti i skromnosti. Siguran da ono što ste cijeloga života vjerovali i naučavali, sada u punini i živite.
U Kristu odani
Antonio
