Ne, to nije Thor, on nema čarobni malj i nema veze s tim poganim likom. Nije direktor HEP-a, nije čak ni njegov sin. On je sin groma!
Danas razmišljamo o sv. Ivanu, apostolu i evanđelistu. Ako ćemo biti pošteni, trebali bismo priznati da o njemu ne znamo mnogo: Ivanovo ime nije napeto fensi katoličkim portalima, a Ivan nije sv. Josip da se o njemu naveliko piše, iako o Josipu znamo neusporedivo manje. Njegovo ime možemo čuti na misnim čitanjima ili, eventualno, ako sami otvorimo Sveto pismo.
Tako je većini poznat po Otkrivenju, poslanicama ili Evanđelju, a kada već spominjemo evanđelje, može se primijetiti da Ivanovo evanđelje ima full opremu, nekako je luksuznije, potpunije i ima više detalja. Sve ima svoje razloge i za tren ćemo saznati zašto. Ivanovo evanđelje naglašava Kristovo božanstvo za razliku od Mateja, Marka i Luke koji naglašava Isusovo čovještvo. Matej, Marko i Luka su opisivali što je Isus činio, a Ivan je opisao tko je Isus bio. Sinoptička evanđelja počinju s Isusovim rođenjem u ljudskom tijelu, a Ivan svoje započinje: U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.
Sveti Irinej, sv. Klement Aleksandrijski i mnogi drugi ranokršćanski pisci svjedoče da je upravo sveti Ivan autor četvrtog evanđelja. Do danas postoje razne spekulacije tko je i kada napisao spomenuto evanđelje, no mi se time nećemo zamarati jer to za ovaj tekst nije bitno. Ono što je bitno jest to, da nam je Ivanovo evanđelje donijelo nešto novo i gromovito. Cijelom svijetu je besplatno ponuđen egzistencijalni morfij za sve oblike kroničnih bolova besmisla. Središnja poruka Ivanova evanđelja jest da istina zaista postoji - logos, arhe ili apeiron su samo zastarjeli nazivi za Isusa. Ivanov proslov je tada zabljesnuo nebom poput munje i dan danas svijetli svakomu tko traži smisao.
Crkveni nam izvori govore da se Ivan u vrijeme pisanja evanđelja nalazio u Maloj Aziji te da možda sam od sebe ne bi pisao evanđelje, no ipak ga je napisao. Imao je za to dva dobra razloga. Prvi je bio da demantira Ebiona i Kerinta, heretike koji su u to vrijeme već počeli iskrivljivati vjeru poričući Kristovo božanstvo i učeći vjernike da je Isus tek običan čovjek. Drugi razlog je bio razjasniti događaje koje su Matej, Marko i Luka u svojim evanđeljima izostavili.
Tri evanđelja koja su već prije zapisana, podijeljena su svima, uključujući i njega (Ivana); kaže se da ih je on radosno prihvatio i posvjedočio njihovu istinitost, ali je i rekao da u pripovijesti još nedostaju dijelovi Kristova početnog djelovanja i propovijedanja...Prema tome, kako svjedoče, Ivan je zamoljen da u svom vlastitom evanđelju ispriča razdoblje koje je prošlo tiho kod ostalih evanđelista. (Klement Aleksandrijski)
Stoga sveti Ivan opširno bilježi što je Krist činio tijekom svoje prve godine javnog djelovanja, a što su ostala trojica većim dijelom izostavila. To znamo iz pouzdanih izvora svjedoka, svetaca i mučenika, a mnogi od njih su današnji crkveni naučitelji. Nažalost, velik broj današnjih „pseudo-teologa“ ima problem sa svjedočanstvima crkvenih Otaca. Oni su, kako kažu, nadišli tu igru „pokvarenog telefona“ i razumski evoluirali iz mentaliteta srednjega vijeka. Jasno je, stoga, kako to baš i nije pravi razlog odbojnosti prema svecima. Kako onda, tako i danas vrijedi ona: Ne laje pas zbog sela, nego zbog sebe! Nije neka novost da su heretici kroz povijest iskrivljivali vjeru, zanimljivije je to što su to gotovo uvijek činili kako bi opravdali seksualni nemoral („milošću smo spašeni, zato ne moramo obdržavati zapovijedi i možemo bezbrižno bludničiti“).
Vidite, Oci (s velikim „O“) ne dopuštaju široke manevre u tumačenju otajstava vjere. Kod njih je vrlo jasno što je istina, a što demonska obmana koja traži alibi za grešan život. „Pseudo-teolozi“ se prepoznaju po relativizaciji apsolutno svega što je Crkva stoljećima držala svetim, pobožnim i istinitim (radilo se tu o velikim stvarima poput dogmi ili o svakodnevnim crkvenim disciplinama i pobožnostima). Često koriste izgovor „to ne piše u svetom pismu“ kako bi izbjegli posljedičnu odgovornost koja logički slijedi iz pristajanja uz pravovjeran nauk. Sami ne ulaze, ali zato druge, koji žele ući, sprječavaju i zbunjuju (usp. Lk 11, 52)
Ako ste zbunjeni glede nekih biblijskih pitanja i opravdano se pitate što je istina, odgovor nećete pronaći u liberalno-protestanskim tumačenjima koja niječu crkvenu predaju te, naposljetku, upadaju u ontološku redukciju. Katolička je crkva, od prvih vremena pa sve do danas, poklad vjere crpila iz predaje koju svečano potvrđuje učiteljstvo Crkve. Sveta nam predaja govori da je Ivan bio osobni svjedok Isusovog života i zato je mogao detaljnije pisati o našem Gospodinu jer ga je poznavao dublje nego ostali. Voda je čišća što je bliža izvoru i zbog toga su nam dragocjeniji oni svjedoci koji su vremenski bili puno bliže apostolima negoli smo to mi.
Poslušajte sv. Jeronima u njegovom predgovoru o sv. Mateju. „Posljednji je bio Ivan, apostol i evanđelist, kojega je Isus najviše volio, koji je ležao na Gospodinovim grudima i pio najčišće potoke Njegovih nauka, i koji je jedini zaslužio čuti s križa: 'Evo ti majke.'“
Kao što smo već vidjeli gore, sv. Ivanu nije bilo lako u Maloj Aziji, jer je u to vrijeme klijalo sjeme krivovjerja Kerinta, Ebiona i ostalih (onih koje u svojoj poslanici naziva antikristima, a koje apostol Pavao često opovrgava), koji su nijekali da je Krist došao u tijelu. Sveti Ivan je, na neki način, bio „prisiljen“ od gotovo svih biskupa i izaslanika ostalih crkava koji su u to vrijeme bili u Aziji, napisati još detaljnije o istinama Isusova Božanstva koje je bilo žestoko napadnuto.
Iz iste nam je crkvene povijesti poznato da je Ivan, kad su ga braća nagovarala da piše, odgovorio da će to učiniti, ali pod uvjetom da cijela Crkva zajedno posti i moli se Bogu. Kad je post završio, ispunjen snagom proroštva, uskliknuo je predgovor koji je preko njegovih usta došao ravno s neba: U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.
Četvrto evanđelje je ono o Ivanu, [jednom] od učenika. Svojoj subraći i biskupima, koji su ga nagovarali [da piše], rekao je, “Danas postite sa mnom tri dana, i što nam bude otkriveno kažimo jedan drugome.” Te iste noći je otkriveno Andriji, [jednom] od apostola, da Ivan sve zapisuje u svoje ime, a da svi ostali to pregledaju. (Muratorijev kanon, br. 9–16)
Prema tome, sveti je Ivan napisao svoje evanđelje nakon općeg posta u Crkvi. Drugi dodaju da su tome prethodili grmljavina, munje i potres, baš kao i kod Mojsija, koji je isto tako primio zakon od Boga usred grmljavine, munja i potresa (Izl 19, 16).
Krist mu je dao nadimak Boanerges (Mk 3, 17), to jest „sin groma“. Nadimak takvoga kalibra obično se ne daje anemičnom diplomatu koji na dnevnoj bazi žrtvuje istinu na oltaru komocije i svjetovnog ugleda. Zar mislite da bi netko zavrijedio spa tretman u kotlu vrelog ulja zbog političke korektnosti, inkluzivnosti ili pastoralne razboritosti?! Nisam baš uvjeren! Ivan je ljubio istinu više od svega i zato je dobio po glavi. Takvi uvijek dobiju po glavi. Herojski gen je nešto zajedničko svim svecima i zbog toga ih svi volimo. I Isus to voli te je možda zbog toga i izabrao Ivana da kroz njegova usta zagrmi: U početku bijaše Riječ! Nikakav Zeus, Demijurg ili Buddha.
Ja sam Alfa i Omega
Prvi i posljednji
Početak i svršetak
Onaj koji je bio prije postanka svijeta
I koji živi zauvijek
Ja sam vaše otkupljenje
Ja sam vaš kralj
I ja ću vas uskrisiti u posljednji dan
(Officium peregrinorum: Antienne - Ego sum Alpha et Omega)
To je ona atomska bomba koja je detonirana i svojom evanđeoskom radijacijom rađa nove sinove i kćeri neba. Jedinorođeni se Sin udostojio ljudima objaviti tajne svoga božanstva preko svog ljubljenog učenika. Ono što je ljudskom rodu bilo skriveno od postanka svijeta, sada je bjelodano i download free. Kako ne biti zahvalan za toliko blago? Da nam nije sv. Ivana, kako bismo znali za Isusovu svećeničku molitvu? Tko bi nam obznanio detalje posljednje večere, pranja nogu ili muke? Bez Ivanova evanđelja Ignacijeve duhovne vježbe bi nalikovale neuspjelom ručku za čijim bacanjem nitko ne bi žalio (Bogu hvala da nije tako).
„Ivan, pravi sin groma svojom vlastitom velikom rječitošću, kao iz oblaka otajstvene mudrosti, prenio nam je pobožno znanje o Sinu.“ (Sv. Epifanije, haer. 73)
To što nam je preneseno doista je spasonosno i istinito, jer dolazi od samoga Gospodina Isusa. Poučeni smo nebeskim tajnama i zato smo pozvani stavljati istinu na prvo mjesto, kako dolikuje djeci svjetlosti. Kultura današnjih Poncija Pilata ima razloga za zabrinutost: iako odbacuju ili ne vjeruju u objektivnu istinu, usta su im ipak puna ciničnog pitanja: Što je istina?
Sv. Ivan ima odgovor i na to: Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena. (Iv 3, 18-21)
Za kraj možemo reći da i u 21. stoljeću postoji nada, postoji istinska sreća. Nismo zarobljenici Matrixa i ne dopustite da vas itko uvjeri u taj horor besmisla. Smisao je živ, Isus se rodio i hodao ovom zemljom za nas, čeka nas ma gdje god se nalazili. Pružimo mu svoju ruku jer njegova je već 2000 godina ispružena prema nama.
Literatura: Brant J. PITRE, The Case for Jesus: The Biblical and Historical Evidence for Christ, 2016.; Cornelius a LAPIDE, Cornelius a'Lapide's Commentary on St. John's Gospel , vol. IV, 2008.; Scott HAHN - Curtis MITCH, Ignatius Catholic Study Bible: New Testament, 2010.; Euzebije CEZAREJSKI, Crkvena povijest, 2004.
