Kad bi Ivan Krstitelj imao kućicu na Adventu u Zagrebu, bi li uspio privući dovoljno ljudi da prometom pokrije barem režije? Ili bi ga možda nakon dan-dva netko prijavio za remećenje javnog reda i mira zbog nešto grubljih riječi - govora na koji naše uši i nisu baš navikle ili ga uopće ne žele slušati? Kakve bi šanse imali „skakavci i divlji med“ pokraj kobasica, germknedli, chef's burgera, fritula i kuhanog vina? Bi li uopće Ivan isposnik ikoga privukao ili bismo ga etiketirali kao psihijatrijski slučaj? Konačno, kome i o kakvom Kristu je govorio Ivan?
Mt 3,1-12
U one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!
Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: »Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: 'Imamo oca Abrahama!' Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca. Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.«
Advent postoji radi Božića, a Božić je (kad ga ogolimo od sve topline, darova, gužve za stolom i francuske salate) dan kad se čisti, veliki i moćni Bog s nebeskih visina spustio u naš prašnjavi svijet u liku malenog i nemoćnog novorođenčeta. Drugim riječima, Bog se odrekao svoje „bogovitosti“ kako bi postao čovjekom; otkinuo je od sebe da postane jedan od nas, da bi nama bio bliži. Krist se, kako kaže Pavao, nije kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego je sam sebe oplijenio tako što je uzeo lik sluge i ponizio je samog sebe, sve do smrti na križu. Nemajući se više čega odreći doli vlastitog života, Bog je tako svoje odricanje doveo do maksimuma. On se ljubavlju i odricanjem rodio za nas, kako bismo se i mi, gledajući i nasljedujući njegov primjer, mogli roditi za druge.
Odricanje nije samo sebi svrha, niti bi smjelo biti mazohističko samobičevanje - ono je uvijek u svrhu vlastitog opljenjenja i u službi učenja kako se slobodnije i potpunije darivati. Kako bih se uopće i mogao roditi za drugoga ako ne otkinem od sebe? Kako se istinski dati drugome, a ne proći školu odricanja i ozbiljnog bavljenja samim sobom? Kako, zapravo, prestati biti onaj siti koji gladnom ne vjeruje, ako li ne tako da odustanem od vlastite komocije i obujem „tuđe cipele“?
Advent je razdoblje priprave za takav život potpunog davanja, a Ivan Krstitelj nije badava jedan od glavnih likova došašća. Kao što niti sâmo kršćanstvo nije tek blaga, uhu ugodna kamilica. Ono je, ustvari, najuzvišenija istina, i kad bismo ga usporedili s ostalim religijama, uvijek će biti ono koje je i najviše zahtjevno i najteže ostvarivo. Nitko drugi nema takve zahtjeve. Kršćanstvo je, stoga, lako kompromitirati baš zato što svojim visokim idealima ne odgovara sebičnoj i egoističnoj ljudskoj naravi, a od čovjeka traži maksimalno davanje. Takvo davanje i ljubav, kojoj sve kršćansko smjera, često nadilaze ljudski razum te od vjernika traže njemu nepojmljivo odricanje i velike, teško prihvatljive žrtve. Činiti dobro svakome, pogotovo nekom gadu, ljubiti neprijatelja, moliti za onoga koji ti nije vratio pare, oprostiti i voljeti ženu koja te je prevarila ili onog nekog tipa koji se pijan zabio autom u tvoje dijete – to su kršćanski zahtjevi. Jer dobri naš Bog daje da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima…
Je li to teško? Je. Je li nemoguće? Naravno da nije. Je li nam obaveza odnosno ideal prema kojemu moram (pre)oblikovati čitav svoj život? Po svemu sudeći jest.
Što se događa kada snižavamo ideal kršćanske ljubavi i prilagođavamo ga našim ljudskim poimanjima ne bi li nam on postao prihvatljiviji, a mi tako sebe lakše opravdali u onim brojnim situacijama kad nam vlastita komocija nadjača dobro bližnjega? Kakvo svjedočanstvo daje kršćanin koji nije dublje zaorao po Isusovim zahtjevima, već se samo površinski provlači kroz predgrađa kršćanstva? Ovdje je dobro navesti i razmisliti o riječima pape Benedikta XVI. koje vrlo jasno opisuju svijet besplodnih kršćana: Mlak kršćanin, kršćanin u kompromisu čini veliku štetu Kristovoj stvari na zemlji. Mnogo veću nego svjetovni nevjernici. Nevjernik, naime, ne koristi Kristovo ime te njegova svjetovnost zato ne može biti zaprjeka navještaju evanđelja. Ali mlitav i mlak kršćanin, kršćanin u kompromisu, koristi Kristovo ime i svojojm ga svjetovnošću sramoti među nevjernicima. Najveće zlo za Crkvu ne dolazi od njezinih suparnika, već od mlakih kršćana.
Život kršćanina, dakle, ne smije biti samo lijepa priča na papiru, već mora biti autentičan i plodonosan. Ivan Krstitelj zasigurno nije primjer nit studenog, nit vrućeg mlakonje, i kao takav kroz današnje evanđelje progovara baš nama - tebi i meni koji smo „tu“, odnosno svima nama koji smo čuli za Krista i izjašnjavamo se da smo njegovi te koji se i ove godine pripremamo za njegov dolazak, odnosno njegovo odricanje od sebe preko kojeg nam se darovao. Zato nas Ivan sasvim jasno poziva i opominje: Donosite dakle plod dostojan obraćenja. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca.
Krist nema drugih ruku na zemlji osim mojih i tvojih i mi ga moramo autentično donijeti svijetu, a ne se igrati gluhog telefona s njime. Jer, nažalost, sve je više ljudi koji za Krista nisu ni čuli i koji glavinjaju bespućima vlastitih besmislova… A Krist je jedini smisao.
