Jeste li se ikada zapitali zašto je tome tako? Zašto oni koji drugima nameću moralne propise iz Biblije sami to isto ne žive? Licemjera nam je puna kapa, zašto se uopće opterećivati s onim što Katolička crkva propisuje i traži!?
Svatko tko je i malo prelistao Novi zavjet naišao je na tekst iz Matejeva evanđelja gdje Isus vrlo jasno kaže: „Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima“ (Mt 23,9). Ako vam je taj redak poznat, vjerojatno ste primijetili da se mi toga uopće ne pridržavamo. Štoviše, ne pridajemo mu skoro nikakvu važnost i svakodnevno se oglušujemo na Isusov imperativ. Vlastitog tatu zovemo ocem, a svećenici se rado odazivaju na „oče“ ili „padre“. Ne samo da se odazivaju, već i očekuju da ih se tako oslovljava!
Jeste li se ikada zapitali zašto je tome tako? Zašto oni koji drugima nameću moralne propise iz Biblije sami to isto ne žive? Licemjera nam je puna kapa, zašto se uopće opterećivati s onim što Katolička crkva propisuje i traži!?
Za odgovor na pitanje iz naslova pokušajmo se nakratko vratiti dvije tisuće godina unatrag, kako bismo ušli u kontekst židovskog razmišljanja onoga doba.
Kad je Isus rekao „ocem ne zovite nikoga na zemlji, jer imate jednog Oca, koji je na nebesima“, koristio je izraz koji ima duboke korijene u hebrejskom Svetom pismu. Nazvati nekoga imenom u hebrejskoj tradiciji značilo je dati bit osobi. Bit (lat. essentia) ili suština u filozofiji jest ono što tvori postojanu prirodu neke stvari, temelj i njezino određenje. Bit je ono istinsko i zbiljsko što se ne mijenja i ostaje nepromjenjivo. Na primjer, kada prorok Izaija kaže za Mesiju da će se zvati „Divni savjetnik, Bog moćni, Otac vječni, Knez mira“, on sigurno ne misli da će se te titule uobičajeno koristiti kao imena Mesije. Nitko od Isusovih suvremenika, pa ni sami apostoli, nisu ga tako nazivali. Umjesto toga, ime ovdje označava suštinu, a Izaija kroz ta imena opisuje narav Mesije koji će u samoj svojoj prirodi biti „Moćni Bog“. Taj „Moćni Bog“ dijeli narav „Divnog Savjetnika“ (Duha Svetoga) i „Oca vječnoga“ (Boga Oca).
Dakle, prema hebrejskoj tradiciji, kada Isus kaže: „nikoga na zemlji ne zovite svojim ocem“, on misli: „nikoga na zemlji ne priznajte svojim ocem u njegovoj biti, jer po prirodi i po biti, postoji samo jedan Otac, a to je Bog Otac.” Zanimljivo je to da su naš biološki otac i svi drugi očevi, zapravo imitacijski očevi. Jedino je Bog pravi Otac koji rađa djecu na božanski način. U trenutku našeg začeća, Bog je stvorio našu jedinstvenu i neponovljivu dušu ex nihilo (iz ničega). To je pravo očinstvo!
Naš biološki otac nije stvorio ništa de novo ili ex nihilo. Naš biološki otac doprinio je našem rađanju fizičkim procesom koji je čudesno oblikovao Bog, ali ipak potpuno prirodno i prema fizičkim zakonima. U vrlo stvarnom smislu, naš tjelesni otac je otac samo po analogiji, odnosno ljudsko očinstvo sudjeluje u Božjem očinstvu koje, na kraju, samo Bog u potpunosti ostvaruje.
Drugi način gledanja na to jest da svoje biološke očeve možemo zvati „ocem“ samo zato što je Bog naš pravi Otac. Svako ljudsko očinstvo je nasljedovanje očinstva Boga Oca, kako kaže sveti Pavao: „Zato prigibam koljena pred Ocem, od koga ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji ” (Ef 3,14– 15).
Isto tako, svećenici su, na neki način, poput Boga Oca, jer rađaju na duhovan i nadnaravan način. Kao što su neki teolozi istaknuli, svećenik je više nalik Bogu Ocu, negoli biološkom ocu. Kada svećenik krsti dijete, on mu donosi novi duhovni život. Po Riječi i Duhu on „rađa” dušu, prenosi je iz smrti u život. Ovo više sliči Božjem stvaranju duše, negoli biološkom rađanju. Istinsko očinstvo je duhovno u svojoj biti. Dakle, kada Isus kaže: "Nikoga na zemlji ne zovite svojim ocem, jer imate jednog Oca, koji je na nebesima", on naglašava da je svako pravo očinstvo u Bogu Ocu, a svako ljudsko očinstvo samo je imitacija božanskog očinstva.
Bez obzira na to, i Isus i apostoli nastavljaju nazivati ljude „očevima“ u svojim učenjima i razgovorima. Na primjer, u Luki 16,24 Isus priča parabolu koja se odnosi na velikog pretka Izraela kao "oca Abrahama“. Isto tako, sveti Pavao, u svojoj Poslanici Rimljanima, govori o Abrahamu kao o “ocu svih … koji vjeruju” (Rim 4,11). Nekoliko redaka kasnije sveti Pavao ponovno naziva Abrahama „ocem svih nas“ (Rim 4,16). U svojoj Poslanici Filipljanima sveti Pavao kaže da je Timotej “kao sin s ocem … služio je sa mnom u evanđelju” (Fil 2,22), a u Prvoj poslanici Korinćanima: "Ja sam vam postao otac u Kristu Isusu po evanđelju" (1 Kor 4,15). Ovo je osobito značajno jer on za sebe prisvaja duhovnu ulogu očinstva.
Od svih ovih primjera, možda je najzanimljiviji onaj u 1. Ivanovoj poslanici, gdje apostol kaže: „Pišem vam, oci, jer poznajete onoga koji je od početka. Pišem vam, mladići, jer ste pobijedili Zloga. Pišem vama, djeco, jer poznajete Oca” (1 Iv 2,13-14).
Danas većina komentatora, oslanjajući se na crkvene oce, ne smatra da sveti Ivan ovdje govori o strogo doslovnim skupinama, kao da „očevi“ označavaju sve one i samo one muškarce u zajednici koji imaju biološku djecu, da „mladići“ označavaju sve muškarce u zajednici između petnaest i dvadeset pet godina, a da su „djeca“ svi oni mlađi od četrnaest godina. Ne! Kontekst nalaže da se ovi pojmovi shvate kao kategorije duhovne zrelosti i/ili uloge u crkvenoj zajednici. Čak će i protestantski komentatori priznati da „očevi“ vjerojatno odgovaraju prezbiterima ili „starješinama“ (grč. presbuteroi) zajednice; „mladići” se odnose na one kršćane koji su završili inicijaciju, odnosno koji su završili osnovnu katehezu i dublje rastu u svojoj vjeri; a „djeca” su bili nedavni obraćenici koji su primali formaciju ili drugim riječima, katekumeni.
Slobodno možemo zaključiti da su apostoli bili prvi koji su se „oglušili“ na Isusovu zapovijed. Ne zato što su bili neposlušni, nego zato što su jako dobro shvaćali preneseni smisao koji je Gospodin htio reći.
Isus ne bi za svoje prve učenike birao neposlušnu rulju. Budite sigurni da takvi nisu sposobni evangelizirati i obratiti nekog s poganstva k Isusu. Baš suprotno, Isus bira skromne i priproste ljude koji su bili otvoreni istini i djelovanju Duha Svetoga. To je posebno došlo do izražaja nakon Pedesetnice, gdje se na apostole izlijeva Duh Sveti koji im trenutno prosvjetljava intelekt i budi nadnaravnu spoznaju. Tom su nadnaravnom spoznajom i božanskim nadahnućem pisani sveti tekstovi evanđelja. Sjetimo se da su evanđelja nastajala tek nakon Isusove smrti i to pod budnim okom apostola koji su s Isusom jeli, razgovarali i činili čudesa. To se dalje prenosilo na apostolske oce (tj. učenike dvanaestorice apostola i one koji su za života osobno poznavali apostole), crkvene oce, svece, biskupe, mučenike sve ostale do naših dana. Ovo je ključno razumjeti kako bismo došli do konteksta koji nam je potreban za čitanje i ispravno shvaćanje Svetoga pisma.
Sada, kada smo razjasnili sve gore navedeno, možemo reći da nema ništa loše u tome ako svoga župnika oslovljavate s oče ili padre. Isus se neće ljutiti. On dobro zna da se mi nikad ne možemo mjeriti s njegovim očinstvom. Poruka je ta, da nas Isus želi upozoriti na idolatriju koja smrtnog čovjeka stavlja na mjesto Boga i pridaje mu božanske atribute. Treba se čuvati bezbožnog humanizama, a ne strahovati je li grijeh pozdraviti svećenika s: „faljen Isus, oče!“
