Anđeoski naučitelj

 ___________ piše: fra Dario

Toma je rođen u dvorcu Roccasecca, u talijanskoj grofoviji Aquin, u bogatoj i brojnoj obitelji. Roditelji su mu namijenili neki visoki crkveni položaj. S pet godina biva poslan u samostan Monte Cassino da primi dobar i strog odgoj, te da postane opat toga samostana. Toma je naučio mnoga umijeća svoga vremena. Neki životopisci drže da je tu stekao veliku pobožnost prema Presvetom sakramentu. Kasnije nastavlja svoje školovanje u Napulju, gdje upoznaje dominikance. Početkom 1244. ulazi u red propovjednika. U Napulju prima svoje bijelo odijelo "habit" iz ruku priora samostana u prisustvu zajednice koja je radosno primila uglednog, oštroumnog i skromnog mladića. Majka i braća ga prisilno, uz pomoć vojske, vraćaju u obiteljski dom i zatvaraju u dvorac u kojem provodi godinu dana. Tamo su ga uporno odgovarali od redovničkog poziva, te mu čak dovode i lijepu zavodnicu koju Toma istjeruje gorućom cjepanicom. Braća s majkom pokušavaju odgovoriti Tomu od siromašnog života. Htjeli su ugasiti onu iskru koju je Gospod upalio. To je bilo poniženje za plemićku obitelj. Na kraju im nije uspjelo. Ovdje mi dolaze misli o današnjim mladim ljudima koji očituju želju da nasljeduju Isusa u redovništvu, a koju njihovi bližnji gase ismijavanjem i blaćenjem. Majke i očevi ponekad znaju odvraćati svoje sinove i kćeri: "Nemoj, sine, ako ćeš me išta u životu poslušat, poslušaj to." Tako nam tužno svjedoči jedan mladić. Sam Toma će kasnije u svom djelu "Suma teologije", sjećajući se zacijelo ovoga slučaja, obrazložiti zašto je opravdano da se odrasli mladići i djevojke ponekad ne savjetuju sa roditeljima kad odlučuju ući u neku redovničku zajednicu, odnosno zašto to mogu učiniti mimo volje roditelja. Roditelji su ponekad loši savjetnici, jer su previše sebični, pa kroz život svoje djece žele ostvariti vlastite neostvarene težnje, odnosno ispraviti vlastite pogreške.

Toma postaje poznati teolog, filozof, mistik, te je čitav svoj život neumorno vojevao za Istinu. Radio je puno: poduzimao je titanske napore u poučavanju po brojnim sveučilištima. Putovao je, propovijedao i nije se štedio u životu. Bio je spreman dati odgovor za razlog svoje nade. Povijest ga ubraja među najistaknutije velikane ljudskog roda kao što su Heraklit, Platon, Aristotl, Dante, Kopernik, Descartes, Shakespeare, Kant i mnogi drugi odličnici ljudskog srca i uma kojih slava i utjecaj, čini se, neće proći na ovome prolaznom svijetu. Ali on, doctor communis, poseban je. Ovo malo što ga upoznah, uvidjeh da mu je Bog bio pokretačka snaga. Klica koja mu je kao djetetu bila usađena, svakim je danom bivala sve veća i veća. Čežnja za Bogom je ona koja ga je potpuno ispunjavala i vodila. Iz svoga odnosa sa Bogom crpio je energiju za svoj intelektualni rad, za onaj svoj korak naprijed.

Čežnja za Bogom je nešto najveće i najjače u samom čovjeku. Čežnja za Bogom upisana je čovjeku u srce, jer je od Boga i za Boga stvoren. Nema veće strasti u ljudskom biću, biću koje čezne za svojim bitkom. Ta čežnja se može nazvati i svojevrsnom glađu, glađu za Bogom. U biću se nalazi provalija koju može samo Istina ispuniti. Mislim da u dubini svoje duše svi ljudi čeznu za Bogom. Traže ga. Traže onaj zagonetni Iskon svijeta iz kojega izvire i u koji uvire sve što postoji, ali često na krivom mjestu. Utjehu traže u stvoru i ostaju razočarani. Žive mediokritetno. Sebe ispunjaju raznim sadržajima kroz život, ali na kraju slijedi kolaps. Kupuju stvari i u tome traže zadovoljstvo, uživaju u užitcima, ali se jednako nakon kratkog ushita osjećaju prazno, nesretno. Uvijek im nešto nedostaje. Sami grijesi koje osoba čini svojevrstan su krik za Bogom, za mirom, to su pokušaji ispunjenje one velike dubine.

Učinilo mi se zanimljivim i jedno njegovo pismo. Radi se o njegovom pogledu na intelektualno i znanstveno napredovanje. Odgovarajući na pitanje mladog bogoslova, fratra Ivana, kako treba učiti i napredovati u filozofiji i teologiji, da što bolje postigne svoju svrhu on odgovara: "Pitao si me, predragi u Kristu Ivane, na koji ćeš način učiti, da postigneš bogatstvo znanja. Ovo je moj savjet, koji ti dajem o toj stvari. Drži se potočića, i nemoj odmah zaploviti u more, jer treba preko lakših stvari doći do težih. Ovo je dakle moja opomena i uputa, koju ti dajem. Polagano govori i nemoj se žuriti na razgovore. Nastoj oko čistoće savjesti. Ustrajno se moli. Neka ti bude mila tvoja soba, ako hoćeš da budeš uveden u intimni odnos sa Bogom. Budi prema svima prijazan. Nemoj ispitivati što drugi rade. Nemoj nikomu pokazivati odviše veliku sklonost, jer ovo je uzrok prezira i gubitka vremena, koje bi trebalo posvetiti učenju. Nemoj se miješati u riječi i čine svjetovnih ljudi. Osobito se čuvaj, da ne trčiš naokolo (najme tražeći novosti). Ne propuštaj nasljedovanja svetih i dobrih primjera. Ne gledaj na to, od koga nešto čuješ, nego zapamti sve, što je dobro rečeno. Što radiš i čuješ nastoj razumjeti. U sumnjama traži sigurnost. Što god možeš staviti u spremište svoga duha, trsi se tako brižno, kao onaj, koji želi napuniti posudu. Ne traži stvari koje su za tebe odviše visoko. Drži se ovog puta. Tako ćeš donijeti cvijeća i plodova, kakvi su korisni za vinograd Gospoda nad vojskama, dok budeš na svojim leđima nosio teret križa. Ako se budeš držao ovih uputa, moći ćeš postići, za čim čezneš."

U ovome pismu sv. Tome, filozofa, sadržane su važne metodičke upute, a osobito divne misli o tome, koji je odnos između etičko-religiozne plemenitosti srca i istinite znanosti. Ovdje susrećemo opomene i shvaćanja, što ih je kasnije Toma Kempenac izrazio u "Nasljeduj Krista" s takvom ganutljivom jednostavnošću. Upute, koje daje mladom redovničkom bratu, Toma upotpunjuje, kad iznosi načela, kako treba upotrebljavati i prosuđivati tuđe nauke, bilo ispravne bilo krive. Toma se nije služio u spoznavanju istine samo svojim razumom, odnosno da spozna potpunu istinu nije se služio samo svojim razmišljanjem nego i razmišljanjima drugih, te promatranjem iskustva. Nije bio jedan od onih, koji bi htjeli sve sami stvoriti ili pronaći. Nije bio onaj koji ne bi htio nikomu drugome nešto dugovati. On je sa velikom pozornošću proučavao djela drugih autora, njihova iskustva i njihova razmišljanja. Njegovo je duboko uvjerenje bilo da je ovakav način proučavanja veoma koristan. On veli: "Treba slušati razmišljanja starih, bila ova kakva god. Ovo ima dvostruku korist, jer time usvajamo ono, što su stari ispravno kazali; a ono, što smo kod njih našli da je krivo, naravno da izbjegavamo." On je mnoge stvari preuzeo, ali novija istraživanja pokazuju da je sam stvorio novi filozofski sustav.

Naučitelj čovječnosti bio je neumorni tražitelj i ljubitelj Istine. Znao je iščitavati znakove vremena, shvativši izazove s kojima se Crkva njegova doba morala uhvatiti u koštac. Bio je div razuma i vjere. Naša Crkva je bogata takvim ljudima koji su se uspeli tako visoko. On je primjer što se dogodi kad se čovjek prepusti Bogu. Tad čovjek teško ostaje skriven od svijetla istine koje nikada ne zalazi i zamjećuje otvorena vrata istine koja je nemoguće promašiti. U njemu se potvrđuju one misli: „Tko je najdublje mislio, taj je ljubio najživlje, visoku krepost je razumio onaj koji se dobro u svijet zagledao“. Pronašao je svoj red a time u isto vrijeme i svoj mir. Primio je talent, dar te ga nije zakopao, nego ga je pustio da se umnoži. Nije se hvalio da je mudar jer je znao da je to Bog jedini, nego je jednostavno bio ljubitelj mudrosti. Uunatoč tome što cilj postizanja mudrosti nadilazi ljudsku mogućnost jednog čovjeka, on je primjer da iz niza malih pojedinačnih doprinosa nastaje nešto veliko. On je Boga doživljavao svugdje oko sebe, u filozofiji, u kontemplaciji, ali je znao da Ga ne doživljava za sebe nego i za druge. To nam svjedoče mnogobrojna njegova djela. Isto tako Toma ne bi postao ono što je postao da nije bilo negovog Reda, njegove redovničke zajednice. Red mu je omogućio najbolje ondašnje obrazovanje. U njemu je imao uzore vjere i odanosti Bogu. Bio je okružen ljudima, braćom koja su ga podržavala na putu života, koja su ga nosila kada nije sam mogao dalje.

Ali unatoč brojnosti velikih kršćanski svetaca, mistika, filozofa, ostaje pitanje kako danas privući mladog kršćanina na čitanje njihovih djela, a ne samo nekih "modernih bajki" u ovom našem vremenu bogozaborava. Možda postoji mišljenje da su oni svoje rekli i da to vrijedi samo za njihovo vrijeme. Neka nam u vezi s tim pomogne usporedba o divu i patuljku: "Tko ne zna da patuljak na plećima diva ima širi horizont i dalje vidi od samog diva? Smiješnim bi ispao tko bi zaključio da ono što patuljak otkriva nije realno, jer da to nije vidio div! Ne bi bio mnogo mudriji niti onaj tko bi optužio patuljka za umišljenost pod izlikom da ovaj, budući da samom divu duguje najveći dio spoznaja, izvješćuje o stvarima o kojima div nije kazao niti riječi."

Od Tome i njemu sličnih ljudi koji su prije nas hodili zemljom a koji su bili od istog materijala kao i mi, možemo puno toga naučiti. Ali da primjetim i on je isto bio grešnik unatoč ovoj gore možda panergiričkoj slici, ali bitno je da on nije ostajao ležati na zemlji, ustajao je, letio je. Do visina ćemo doći samo ako to želimo jer Milost ulazi samo onamo gdje ima praznine koja je traži i očekuje.

Sv. Augustin veli u svom djelu "Ispovijesti": "Velik si, Gospodine, i hvale dostojan veoma; velika je tvoja snaga, i mudrosti tvojoj nema mjere. I hvaliti te želi čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja, čovjek koji svuda sa sobom nosi svoju smrtnost, koji nosi sa sobom svjedočanstvo svoga grijeha i svjedočanstvo da se oholima protiviš. Pa ipak te želi hvaliti čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja. Ti ga potičeš da traži radost hvaleći tebe, jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi."