Postoji Srce koje neprestano kuca i živi za mene, ono nikada neće stati, ono me nikada neće zaboraviti. Ono me vodi do prisutnosti i sigurnosti da netko uvijek misli na mene, netko je uz mene uvijek prisutan.
Zanimljivo je primijetiti da se kroz povijest spasenja Bog uvijek objavljivao ljudima preko ljudi. Takav način njegova djelovanja možemo pratiti već od samog Noe, potom Abrahama, Izraela, prorokâ. Za razliku od judeokršćanske objave Boga koja je nerazdvojiva od čovjeka kao naslovnika i prenositelja spasonosnog znanja, kod svih drugih bogova i božanstava, te njihovih objava, nigdje se ne nalazi tolika važnost i uloga koja je darovana samom čovjeku. Tako možemo uvidjeti da se u kršćanstvu istinsko spasenje bitno ne događa bez udjela samog čovjeka. Na neki način kao da Bog ne želi i da neće izvoditi svoja djela bez čovjeka. Bog se ograničava u djelu spasenja uvijek tražeći odnos i pristanak čovjeka, kako bi otkupio samog čovjeka, a u tom se njegovu djelu posebno pokazuje kakav je on sam, pokazuje se njegova brižnost i potreba za suradnjom s čovjekovim srcem kako bi i druge pozvao na odnos u ljubavi.
Bog je u sebi bitno odnos, i to odnos ljubavi koji se događa među osobama Trojstva. Pretprošla nedjelja bila je nedjelja Presvetog Trojstva i mnogi su propovjednici uzimali sliku obitelji kako bi barem malo nazreli i približili to veliko otajstvo današnjem čovjeku. Na sličan način to darivanje trebalo bi se pokazivati i u ljudskim odnosima, a ponajprije u užim i intimnijim krugovima ljudi, vjernika, nadasve u obitelji. Kako bi se ta življena stvarnost dalje razvijala i prenosila na sve ljude koje susrećemo, pače na čitav svijet. Taj naš Bog se daruje unutar samih osoba Trojstva, te se želi darovati i svakom čovjeku. Kao što znamo s tim ciljem je i došao Isus Krist, uzeo na sebe naš usud, pokazao nam tu Božju vatrenu ljubav koja i danas svijetli nimalo oslabljena, unatoč tolikoj našoj slabosti, slabosti na koju je i sam Bog toliko slab.
Naš Bog je stvarno slabi Bog, i to prije svega ta je njegova slabost sam čovjek. Kad se ljudi umore i zalede odnos prema drugome, on se ne zaustavlja i ne zanimaju ga tabui i obziri. On i dalje nastavlja u svom traženju, majčinskom poticanju, pa ako i biva odbijen, izrugan, obeščašćen u svom hramu, u čovjeku. Jer takav je Bog, slab je na čovjeka. U njegovom Srcu ima mjesta za sve ljude, i za one koji su drugih nacionalnosti, vjera i rasa. Ima mjesta i za one koji nama nisu dragi ili nam kao zalutale ovce tvrdoglavo nanose zlo. Kod njega jednostavno nema privilegiranih. On je uporan u traženju svake pojedine izgubljene ovce, kako nam to slikovito prikazuje današnje Evanđelje po Luki, uporan je traganju za današnjim čovjekom. Kao što je Bog nekada hitao u pomoć Izraelu svaki put kad bi god ovaj zazvao, tako i danas hita i traži načina da nas izbavi i sebi bliže privine. Ta čežnja koja bitno obilježava Boga, na poseban se način predstavlja i u današnjoj svetkovini Presvetog Srca Isusova, koja je nastala kao plod Božjeg zahvata u život njegove zaručnice Crkve i ljudskog roda.
Bog nam je liku i u osobi Isusa Krista, Bogočovjeka pokazao kakvo je to njegovo Srce, kakva je njegova bît. Svi znamo da je to srce u kojemu su se njegova empatija i simpatija prema čovjeku pokazale do kraja. Ono je u isto vrijeme od čovjeka bilo razgolićeno i izranjeno, ostavljeno i zaboravljeno. Ali ta objava nije bila besmislena i bezidejna, kao što nije ni svetkovina Presvetoga Srca Isusova. Ona nas upućuje na niz Božjih zahvata u ljudski rod, po kojima je on opetovano pozivao čovjeka na zajedništvo i na blizinu. U tim svojim zahvatima kroz povijest Bog se pokazuje kao prosjak, i to »Bog kao prosjak ljubavi« (Hans Urs von Balthasar). Da, mislim da su to ponajbolje riječi kojim bih mogao opisati Bog i njegovu čežnju za čovjekom koju predstavlja današnja svetkovina.
Bog oko nas uporno obilazi i traži naš pogled, osvrt ili znak da smo ga primijetili. Ova svetkovina nam želi poručiti da je Božji pogled otpočinuo na svakom od nas. Postoji Srce koje neprestano kuca i živi za mene, ono nikada neće stati, ono me nikada neće zaboraviti. Ono me vodi do prisutnosti i sigurnosti da netko uvijek misli na mene, netko je uz mene uvijek prisutan. On svojim Srcem osjeća naša srca, jer kroz sve zemaljske patnje što ih mi prolazimo i sam ih je prošao. Zbog toga on nas razumje i dijeli sve s nama. S nama je u svakoj situaciji i na svakom mjestu, a ne samo u crkvi i za vrijeme molitve. Bdije nad nama i nije samo naše srce nemirno bez njega, kako nam lijepo pripovijeda sveti Augustin, nego je puno nemirnije njegovo Srce poradi nas, a povijest spasenja to potvrđuje, a na poseban način to izražavaju njegove riječi i njegovo zauzimanje: „Evo me, sam ću potražiti ovce svoje i sam ću ih pasti“ (Ez 34, 11). Pred nama je u ovoj današnjoj svetkovini ponuda i na nama ostaje kakav će biti naš odgovor, a pravi odgovor je odgovor srca, odgovor »do kraja« (Iv 13,1).
Kršćanin je pozvan da bude nositelj istinske ljubavi prema Bogu i prema čovjeku, a sve to može samo i jedino ljubavlju koju crpi iz Srca uosobljenog Logosa. Kršćanin istinujući u ljubavi nosi svjetlo istine u svaki prostor u koji zalazi. To je njemu moguće ako vjeruje i spoznaje puninu istine koja se učovječila u Bogočovjeku i naslanjajući svoju umornu ljudsku egzistenciju na njegove grudi kao Ivan. Kršćanima pitanje istinske ljubavi i čistog pogleda srcem nije nešto mučno i mutno, nedefinirano kao današnjem svijetu koji kao i nekad dolazi pred Boga sam sa svojim „zubljama i svjetiljkama“ (Iv 18, 3), nego je prije svega radosno pitanje, jer upravo je njima breme »istine postalo lako (Mt 11, 30) onoga trenutka kad je Istina došla, uzljubila nas i našu krivnju spalila u ognju svoje ljubavi« (Joseph Ratzinger). To nasljedovanje izrasta iz odnosa sa živom Osobom, Osobom koja nas u dubini našeg bića potiče na svjedočenje i nasljedovanje. Ako tako budemo živjeti Bog će reći našoj duši u onaj dan: »Ti si mi na zemlji pružila jedino utočište kojega se ne želi odreći nijedno ljudsko srce, sebe samu, zato ću i ja tebi dati svoju vječnu supstancu, to znači samoga sebe, i to će biti tvoje boravište zauvijek«. (Sveta Terezija od Djeteta Isusa)
