Petar je primjer pada čovjeka i Božjeg zahvata u ljudsku egzistenciju s konačnim rezultatom, gdje je on dopustio da ga Gospodin zahvati, da uniđe do kraja u njegovo plašljivo srce i da ga ispuni vjerom.
Nakon što je uskrsnuo, Isus se ukazao svojim učenicima. Samo uskrsnuće bilo je, kako danas tako i u ono vrijeme, nepoznanica i veliko otajstvo. Mnogi nisu povjerovali ni nakon što je Isus proboravio s učenicima četrdeset dana nakon uskrsnuća: A neki posumnjaše (Mt 28, 17b). Očito je vladala svojevrsna zbunjenost među samim učenicima, jer su neki vjerovali a drugi sumnjali, te tako možda i svojom nevjerom mučili druge. Promatrajući zajednicu učenika, prije Isusova pojavka, na kraju obale Tiberijadskog mora nije teško uočiti svojevrsnu razjedinjenost među njima. Dok je bila noć Petar polazi u lov ribe, ali kao individualac, ne pozivajući druge. Drugi polaze za njim i zajedno su pokušavali bezuspješno uhvatiti ribe. Ali pojavkom svjetla pojavio se i Isus na obali tražeći od njih da bace mreže na desnu stranu što su oni i poslušali. Tada su uhvatili mnoštvo ribe. Bio je to treći put da im se Isus očitovao. Nakon što su susreli Isusa, on tri puta pita Petra ljubi li ga, na što on odgovara potvrdno. Nakon upita Isus ga poziva da vodi njegovu Crkvu i proriče mu kako će imati muku do vlastitog skončanja.
Petar se morao susresti sa svojom izdajom Isusa. U kratkom vremenu morao je proći kroz vlastitu katarzu i kroz susretanje s vlastitom slabošću. Petar, tek nakon što je doživio vlastito čišćenje i Isusovo prihvaćanje, postaje čvrsta stijena. On je imao svoju noć i tamu u kojoj je vapio za izgubljenim svjetlom. Bilo je potrebno Petru proći kroz vlastitu patnju sa sviješću da je razočarao onoga koga je volio, jer to je patnja koja pročišćava a da u isto vrijme i izgrađuje njegovu osobnost. Njegovu službu čeka težak križ, jer služenje nikada nije moguće bez boli od koje svaki čovjek tako naravno uzmiče. Tek potpomognut i osnažen odozgor uspijeva se na pravi način odnositi prema njoj. Na susretu učenika s Isusom opet se pokazuje njegovo služenje u pripravljenoj žeravi, kruhu i ribu. Gospodin se pokazuje kao onaj koji poslužuje, koji je opet sredini i poziva na zajedništvo, ali sad s razlikom što traži od učenika da donesu svoje ulovljene ribe, da i oni sudjeluju u tome zajedništvu koje se ponovno uspostavlja Isusovim dolaskom među njih.
Petra je Isus prvi put susreo na moru, gdje je isto tako čitavu noć ribario i ništa nije ulovio. Sad ga ponovno susreće u bezuspješnom lovu koji posluhom Isusovim riječima postaje bogat kao i na početku. Kad se Petar pokorava Isusovim riječima tu ono što on čini ima uroda, ploda, smisla a kad se oglušuje ostaju samo prazne mreže, razočarenja i besmislena bol. Vidljivo je da u Petrovu životu posluh i pokoravanje rađa plodnošću. Naime, ta nepolodnost i plodnost ne ostaje vidljiva samo kod nekih ljudi, nego nadasve kod svih nas koji se oglušujemo na Isusove riječi ili smo ih spremni čuti, prepoznati i spremno odgovoriti na njih. Neodgovarajući na njih kao i Petar upadamo u tamu, gdje je važno uvijek imati u svijesti da se u tami ne ostaje, nego se kroz tamu samo prolazi do svjetla. Isus Petra ne pita ništa o zataji, sad je to već prošlost po kojoj Bog nikada nakon pokajanja ne kopa, niti nam prigovara. On zna kako smo slabi i jadni, jer zna što je u čovjeku. On strpljivo čeka svakog od nas kao i Petra kako bi nam očitovao svoju najveću moć i silu koja se nalazi u ljubavi bezuvjetnog praštanja i prihvaćanja, pa što god mi učinili. Ako samo toga svjesni i tako činimo s pouzdanjem u milost Božju unatoč svemu radosno idemo prema onima koji pred prijestoljem slave Jaganjca u vijeke vijekova. Jako teško da će netko ljubiti Boga i čovjeka u vječnosti ako to ne čini već ovdje i sada. Promatrajući Petra nakon iskustva silaska Duha Svetoga u Djelima apostolskim možemo se samo diviti Božjoj sili i snazi. Petar, prvi papa, čovjek malovjeran i velik na riječima, Isusa je zanijekao i po tome se ne razlikuje previše od Jude. Obojica su pala i napravila izdaju. Petar se pokajao i unišao je u svjetlo Božjeg milosrđa. Petar je zasigurno susreo svu svoju bjedu i malovjernost nakon izdaje. On je ustao i potražio svoga Gospodina i zamolio ga za oprost. Taj plašljivi Petar koji se bojao za vlastitu egzistenciju obične sluškinje najednom predvodi Crkvu Božju. Sada zaogrnut Silom hodi bez ikakvog straha. U Isusovo ime uči, poziva na obraćenje i čini čudesa preko kojih Bog ne očituje neku senzaciju, nego samo pokazuje da ljubi svoje stvorenje koje pati kako u ono vrijme tako i danas. U Petru se nešto prelomilo. Petar je primjer pada čovjeka i Božjeg zahvata u ljudsku egzistenciju s konačnim rezultatom, gdje je on dopustio da ga Gospodin zahvati, da uniđe do kraja u njegovo plašljivo srce i da ga ispuni vjerom. Predvodio je Petar zajednicu koja se radovala svjedočanstvima i progonstvima. On više nije plašljivac, nego na izvan izrazito hrabar čovjek, tako da se suočava s onim istim poglavarima koji su mu Gospodina predali na smrt i pred kojima veli: Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima.
