Za potpuno jedinstvo i usidrenost na Boga potreban je cjelovit čovjekov odgovor i vapaj njegova srca, a ne nikako polovičnost po kojoj bi današnje kršćanstvo ostalo samo još jedna u nizu ljudskih utopija.
Ako se nešto može opaziti u današnjem svijetu, složit će se mnogi, zasigurno je to razjedinjenost. Ona nije samo svjetska stvarnost, nego je i naša svakodnevna stvarnost. To zamijetiti ne zahtijeva odviše snage i napora. Razjedinjenost zapažamo unutar država, ljudskih udruženja, a nažalost i sve više unutar samih obitelji, gdje sve više na vidjelo izlaze posljedice takvog i tolikog razjedinjavanja. Ljudi se sve više individualiziraju na svakom području, ne vodeći velike brige o istini i o dobroti prema bližnjemu. Sve se više čovjek otuđuje u ime prava i slobode, a u isto vrijeme biva sve manje čovjekom. Sve je manje vođen smislom. Bježi u tehniku i materiju tražeći tamo barem neko kratko zadovoljstvo i ispunjenje. Čovjek je sve više u stanju sukoba; ne želi se poniziti i dopustiti da bude poučen; odbacuje se svaki autoritet; sve se više pokazuje kao ateleološko biće. S takvim ophođenjem sa stvarnošću u kojoj se živi i ne čudi nas tolika pojava sveprisutnijega beznađa i depresivnosti.
Unatoč takvom stanju koje nas okružuje i u kojemu se i sami možemo nalaziti, istinski kršćanin, vjernik nije u beznađu. On se nalazi u odnosu sa Smislom svega. Njegovo povjerenje i nada usidreni su u Bogu. On nije uvučen u beznađe svijeta, jer on ljubi svijet ali ga ne slijedi. Njegova nada nije Nietzscheova nada koju on naziva “uistinu najvišu od svih zala, jer produžuje čovjekovu muku“. Nada vjernika hrani se u zajedništvu s Bogom trojstvene ljubavi, a koji se pokazao do kraja u svome Sinu Isus Kristu. Pokazao nam se Bog onakav kakav jest, gdje mi i ne možemo ni na koji način upoznati Boga ako izostavimo ono što o njemu stoji zapisano u evanđelju. Vjernik se ne obazire na vrle filološke konstrukcije na naciklim staklenim nogama, nego gleda jednostavnim pogledom srca i uma na ono što Isus uči i na način kako postupa. Filološke konstrukcije danas jesu, a već sutra nisu. I koga slušati i od koga naučiti kakav je Isus stvarno bio? Bez poznavanja nekoga nemoguće je bilo kakvo zajedništvo s njim. To vrijedi nadasve za Isusa Krista kojega nam opisuju evanđelja.
U evanđelju se Isus prikazuje kao učitelj koji bezuvjetno sve i svakoga prihvaća. Ne pita nikoga iz kojega je plemena, je li svećenik ili grešnik, koliko je imao žena ili muževa. To njega ne zanima. On dolazi svima i svima se daje i nudi kao put i smisao. Naviješta istinu i stvara do tada nezamijećeno zajedništvo među svim ljudima, prihvaća društvo žena i stranaca. Isus ima vremena i predaje se čovjeku slobodno na raspolaganje, gdje će njegov život i završit na način kako je živio. U srcu svoje zajednice kojoj je očitovao Očevo ime, Isus na oproštaju moli za jedinstvo, moli za zajedništvo njegovih učenika s Bogom tro-osobne ljubavi. To zajedništvo i njegov početak ne nalazi se u nama, nego prije svega u Bogu samom. Ako to znam i tako nastojimo biti će nam omogućeno ostvariti Isusovu molbu i želju u našoj blizini da svi više budu jedinstveni.
Isus moli i danas i zagovara sve nas kod Oca. Trudi se ljude okupiti u jedno istinsko zajedništvo s Bogom. On se prije zajednice trudi sa svakim pojedincem osobno. Na neki način Bog treba osvojiti pojedinca svojim pogledom, riječju, blizinom, brižnošću. I danas imamo problema u relacijama pojedinac – zajednica. Tu dolazi do nepotrebnih sukoba kojima nedostaje umjetnost kršćanskog življenja. Zlo i grijeh su bili i bit će uvijek ono što razara i dijeli. Pavao je u prvoj zajednici najsnažnije žigosao grijeh protiv zajedništva. Neprihvaćanje različitosti upućuje na neprihvaćanje zajednice. Ako odbacujem drugoga samo zato što je drugačiji ili drugačije misli i radi, to govori prije svega o nama samima. Podjela je prije svega u samom čovjeku. Svaki se razdor započinje u čovjekovom načinu gledanja na stvari, u misli i teoriji. Za Heinricha Heinea misao prethodi djelu kao što munja prethodi gromu. Ako nekog odbacujem, predmet moga žaljenja ne treba biti moj bližnji, nego ja sam.
Unatoč svemu Bog se s nama i dalje uporno trudi. Uporna i neumorna je ta ljubav. On nas privlači svojom mrežom ljubavi i ozdravlja nas od našega zla i ispraznosti. Njegova blizina zatvara sve napuknutosti bilo kakvog oblika, tako da tu pojedinac postaje ispunjen, životan, jer ući u potpuno zajedništvo s njim nije nikako moguće ako je podjela prisutna u čovjeku. Ako u njemu postoji razjedinjenost on nije u mogućnosti susretati se s drugima u istini. Ljudi koji su ukorijenjeni i uronjeni u Boga postaju sve više cjelovitiji i s takvima nema manipuliranja. Njih se ne može lako obmanuti. Oni su i danas pravi gnostici, oni koji poznaju pravu bit stvari koje ih okružuju, gdje sigurno raspoznaju istinu od laži, pravdu od nepravde, jasnoću od obmane.
Za potpuno jedinstvo i usidrenost na Boga potreban je cjelovit čovjekov odgovor i vapaj njegova srca, a ne nikako polovičnost po kojoj bi današnje kršćanstvo ostalo samo još jedna u nizu ljudskih utopija. Potpuno predanje pojedinca Bogu mora se odraziti i na njemu samom, inače se nije dogodilo. Zajedništvo s Bogom pobuđuje i zahvaća u čovjeku sva njegova čuvstva i razine, počevši od uma, volje, emocija, te su zbog toga sveci i bili ljudi velike strasti za Bogom. Odnos s Bogom, ako postoji u vjeri, sa svoje strane mora također imati rezonanciju u vjerniku. Vjera čovjeka mora moći zahvatiti iznutra, strastveno. S Bogom je moguće povezati se samo strastveno. O tom svjedoči proširenost i važnost karizmatskog pokreta (fra Ante Vučković). Isus je magister, on je Put, Istina, i Život. Od njega se svi učimo stavu ljubavi čiji se arhetip nalazi u samom Bogu, gdje mi od Isusa možemo naučiti kako i danas ostvariti zajedništvo s Bogom i s ljudima s kojima dijelimo našu svakodnevicu.
