Tijelovo uči kako nas upravo nadvladavanje prilika u kojima bijeg djeluje kao razumna opcija čini slobodnima. Sloboda nije u bijegu od neugodne situacije nego u tome da prkosimo životom kada god nas smrt poželi zarobiti.
Uvijek mi se iznova, dnevno i po nekoliko puta, nameće izazov sabranosti. Taj izazov redovito prati i pitanje: kako biti potpuno prisutan u onom što sada radim, te ne podleći mnoštvu drugih misli i ne dati mašti daha? Cijeniti i ljubiti trenutak, čovjeka, događaj koji je tu preda mnom? Kao da smo prisiljeni dok radimo jedno misliti na sto i jednu drugu stvar koja nam tek predstoji. Najlakše bi mi djelovala ona izlika o ubrzanom i stresnom životnom ritmu koji nameće društvo. Međutim, uvjeren sam da svaki trenutak zavređuje mene potpuna. Čini mi se da upravo to znači disati punim plućima. Ne dati vremenu da me gazi, nego sâm ispunjati vrijeme kao njegov gospodar.
Možda će sada i prejednostavno zazvučati: Isus je donio rješenje i za ovaj naš problem rastresenosti. Međutim, u svetkovini Tijelova upravo mi se nameće takav, naoko paušalni, odgovor. Za stolom posljednje večere Isus se predaje svojima. Do kraja. On ne poznaje polovično darivanje niti djelomično predanje. Isus voli do krvi. Isus polaže život da bi drugi živjeli. I on se sav daje u tom daru koji svakodnevno možemo blagovati s oltara rasprostrtih po cijelom svijetu. I kada blagujemo, tada primamo cijeloga Krista, ne jedan dio.
Jedan detalj upada u oči i Isusovo predanje čini još snažnijim. Sprema se izdaja. Isus je mogao mislima odlutati i biti kod Jude i pobjesnjele čete koja će se iživjeti na njemu koji sat kasnije. Pa zar nije čak razumljivo u iščekivanju smrti ne biti sabran nego uzrujan, nemiran, potišten, prepadnut. Međutim, Isus je potpuno sabran na učenike, svoje prijatelje, inače im ne bi mogao darovati cijeloga sebe. Možda će nam neki od psihološko – pedagoških modela ovakvo stanje izraziti sljedećim riječima: sva vaša snaga leži u koncentraciji. Isus je zbilja koncentriran, i to na bitno. A pod bitno u životu zasigurno spadaju bližnji, oni s kojima dijelimo život. I upravo s njima i po njima naša žrtva postaje vrijedna. Nameće se u teškim prilikama ona podla misao bijega od ljudi s kojima sam svakodnevno. Kao oni su krivi što se ne mogu do kraja ostvariti. I uostalom, već sam dosta za njih učinio. Čini mi se da je ovako razmišljao Juda. Isus ne.
Tijelovo uči kako nas upravo nadvladavanje prilika u kojima bijeg djeluje kao razumna opcija čini slobodnima. Sloboda nije u bijegu od neugodne situacije nego u tome da prkosimo životom kada god nas smrt poželi zarobiti. Redovito govorimo kako je Isus dragovoljno prihvatio smrt. To je točno, ali Isus je do posljednjeg trena prkosio smrti. Nije dopustio da zadah smrtnog straha stupi u dvoranu posljednje večere. Ona je bila i ostala mjesto života.
Kada ne možemo više ništa učiniti, još uvijek možemo predati sami sebe. Za prijatelje. A veće ljubavi od takve nema. I nadodati ono što nedostaje patnjama Kristovim. Čini mi se da je to život do posljednjeg daha. Isus je tako činio. Do kraja je živio. Sto posto. I zato je na kraju, kada je bilo najteže, dao najbolje od sebe. Samoga sebe. Nama.
