Što to suši moj život? Oholost, okrenutost materijalnom, tijelo, briga o sebi, strah... „Bez mene ne možete učiniti ništa!“ veli evanđelje. Ne pretjeruje li Isus? Gdje je tu skromnost?
Evanđelje današnje liturgije zvuči kao stranica iz priručnika za umijeće vinogradarstva. Isus voli uzimati slike iz svakidašnjice i okruženja kako bi nam pojasnio duhovni život.
U Starome zavjetu vinograd je privilegirana slika Saveza. Bog je vinogradar, a Izrael vinograd. Božja se vjernost očituje u skrbi za vinograd, a vjernost naroda u plodovima vjere. Ima i moćnijih biljaka od loze ali ona je Bibliji osobito draga te predstavlja i znak mira. Prorok Izaija donosi poznatu pjesmu ljubavi Gospodnje prema vinogradu. Ako donosi plod, rezultat je vino – znak radosti. Ali vinograd zna biti i nevjeran pa razočarat povjerenje i nadu. Zna razočarat ljubav. Ljubavna pjesma postaje pjesma suda. Ili što mislitelj reče: „Najviše boli neuzvraćena ljubav“
U evanđelju je sam Isus loza. To je slika i tajna utjelovljenja. On se zauvijek suobličio sa slabim ljudima, s vinogradom. On više nikad ne može biti iščupan. On je zauvijek s nama. I zato valja ustrajati u zajedništvu s Gospodinom kroz sve teškoće. Plod koji Isus od nas očekuje je ljubav. Ljubav koja se rađa kada pristajemo na ljubav i postajemo dar jedni drugima. Takva je bila ljubav svete Klare, žene vrsne. Klare koja je pogledala u oči zlu i smrti, zagledala se u sve loše, u tamu, da bi izašla s druge strane u svjetlu – Chiara – to upravo znači njezino ime svjetlo, sjaj, jasnoća. Uz izvanredan lik sv. Franje Asiškoga stoji i sveta Klara, koju je Franjo osvojio i pridobio za ideal evanđeoskog siromaštva. Klara se rodila 1193. godine kao plemićka kći Favoronea di Offreduccia i Ortolane. Bila je lijepa i darovita pa je njezina rodbina stvarala planove kako će je dobro udati i tako povećati moć, ugled i bogatstvo obitelji. Bila je to jeftina računica kojom su se služile mnoge tadašnje obitelji ne samo u Asizu, već i drugdje.
No Klara je pomrsila račune svojima te se hrabro i odlučno bori za svoju budućnost i svoje zvanje. U noći nedjelje Cvjetnice g. 1211. pobjegla u Porciunkulu, gdje ju je čekao Franjo i njegova prva subraća, među kojom su se nalazili i Klarini rođaci Rufin i Silvestar. Ondje ju je obukao u smeđu tuniku sam Franjo. Klara ide u dubinu života, ne u širinu. Ne bira put prema visinama i ugledu, nego prema dolje, prema siromaštvu i malenosti. Kontemplativan način života pokazuje se kada si spreman ostati duže periode u tišini i samoći, u miru i ljubavi bez da postaneš negativan ili narcističan. Takva je Klara. Sve naše razmišljanje ustvari je opsesivno i sebično, a to primjećujemo tek kad imamo pred sobom ljude koji su naučili puštati i prepuštati se vodstvu odozgor. Klara ostaje u Bogu. A Isus kaže: „Ostanite u meni!“ To zvuči kao unutarnji, ljubazni poziv. I kao utjeha: „Ja ostajem u vama!“ ostajanje vrlo važno za Ivanovo evanđelje koje počinje pitanjem: „Učitelju gdje stanuješ?“; da bi Isus kasnije rekao: „Ja sam Put, Istina i Život.“ Ostati u njemu je znak vjernosti. Imati udijeli u njegovom božanstvu, prebivati u njegovom pogledu i milini.
Kasnije će Franjo smjesti Klaru i one koje joj se pridružiše uz crkvu San Damiano u Asizu gdje kao u svojoj matici klarise ostadoše do dana današnjega. Klara je 1215. imenovana opaticom Siromašnih zatvorenih dama od San Damiana. Franjo im je tada izdiktirao prvo pravilo života, koje će kasnije biti nadomješteno pravilom Klare. Glavna od tih misli je potpuno i brižno obdržavano siromaštvo, i to ne samo od pojedinih redovnica nego i od cijele zajednice. Klara je novi red vodila s velikom ljubaznošću i razumijevanjem. Prema sebi je bila veoma stroga i neumoljiva te činila oštre vanjske pokore, noseći na tijelu kostrijet, spavajući na golom tlu ili na hrpi granja. I u hrani je bila veoma škrta prema sebi neprestano posteći. Njezin je život bio neprestana propovijed sestrama, sjajno ogledalo za nasljedovanje. Ona i Franjo postadoše najveća kritika Crkve, a nisu ni jedne riječi rekli protiv te iste Crkve.
Kad su jednom Saraceni opsjedali Asiz te htjeli osvojiti samostan sv. Klare, ona, premda bolesna, dade se odnijeti na vrata noseći u ruci posudu, u kojoj se nalazilo Sveto otajstvo. Saraceni se tada odmah razbježaše. Klara je umrla u Asizu 11. kolovoza 1253. Ova žena ruši sve rekorde. Proces za proglešenje svetom započet je 2 mjeseca nakon njene smrti. Iako je njezin život bio skriven, sav je u svjetlu, očit i vidljiv. Njezin život je donio obilan plod.
Što to suši moj život? Oholost, okrenutost materijalnom, tijelo, briga o sebi, strah... „Bez mene ne možete učiniti ništa!“ veli evanđelje. Ne pretjeruje li Isus? Gdje je tu skromnost? Nijedan čovjek ne može o sebi tako tvrditi, prisvojiti jednu takvu ulogu. Samo ako je Isus stvarno Bog, utjelovljeni Bog, onda je točno što on kaže. Zato više vrijedi korak s Isusom od maratona bez Njega. Zato je dobro dopustiti da vinograd moga života bude podrezan. To može biti izrazito bolno, vidjeti da mi treba čišćenje, katarza, odricanje, tesanje. Ali samo tako ide. Vinogradar misli dobro. Kad se vinograd zapusti samo jednu godinu, posljedice su katastrofalne. Tek kad ostanemo s njim, skriveni u njemu , otkrivamo kako on ima pravo kad kaže da bez njega ne možemo učiniti ništa. Mi tražimo odnos s Bogom tek tamo gdje osjetimo svoju nemoć. On misli drugačije. On misli da bez njega ne možemo učiniti ništa. Samo je Bog Život. Mi imamo život, a on nema život. On jest Život. Sve što se tiče života može biti samo zato jer život dolazi od njega.
Biti kršćanin za nas je ne smije biti samo formalno pitanje nego pitanje uspostavljanja i shvaćanja onog najdubljeg odnosa s Bogom koji je toliko lijep i sadržajan da ga ljudski um teško može i izraziti. Mnogi kršćani ne razmišljaju o biti svoje ucijepljenosti na Krista. Zato Isus želi da obnovimo svijest zajedništva s njime i neizmjerne važnosti. Naša snaga je odnos s Isusom. Vjerovati njemu znači imati život. Život u svjetlu, plodan i blagoslovljen.
