„A ja, Bože sačuvaj, da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kojemu je meni svijet raspet i ja svijetu“ (Gal 6,14) - tako je glasilo mladomisničko geslo bl. Alojzija Stepinca
Naš narod ponajviše, kao i katolici diljem svijeta, zastaju nad hrabrošću bl. Alojzija Stepinca. I danas u našim životima snažno progovara osoba našeg blaženika, a ja osobno mogu samo sa strahopoštovanjem uzdahnuti na pomisao koliko li je ovo mladomisničko geslo odzvonilo u njegovu životu.
Nažalost, u našem narodu pogled je najviše usmjeren prema nacionalnom naboju kad se spominjemo ovoga blaženika. Volio bih naglasiti da on jest volio svoj hrvatski narod, ali i čitav puk Božji radi koga je i položio život. Zato pokušajmo shvatiti pravu veličinu našega Lojzeka, kako ga majka bijaše zvala od milja.
Doživio je mnoge optužbe temeljene na klevetama, razna izrugivanja i prisile da se odrekne katoličke crkve. Idemo, stoga, malo povući paralelu s našim životima - kakvi smo to mi kada nas izruguju i kleveću, kad nam je potrebno podnositi tjeskobu i žegu dana?
Nerijetko pokleknemo, kukamo i žalimo se, najsličniji smo maloj djeci. Nismo sposobni uprtiti svoja bremena pa pokušavamo pobjeći na razne načine od samih sebe. A kako sva ta progonstva podnosi naš blaženi kardinal? Stoji poput stijene i nepokolebljivo podnosi svoje mučeništvo.
Dobro je se zapitati zašto on bijaše sposoban za takvo nešto, a ja nisam? Kad ga je uhvatio strah, pouzdano reče: „Gospodin mi je pomoćnik, ja ne strahujem; što mi tko može?“ (Heb 13,5-6). U tuzi se prisjeti Kristova govora na gori: „Blago ožalošćenima oni će se utješiti“ (Mt 5,4). Kad mu zaprijeti nevolja, prisjeti se Gospodina koji stiša oluja na moru. U iskušenjima je „bdio i molio da ne padne u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.“ (Mt 26,41). Citatima iz Svetoga Pisma želim istaknuti tko li mu to bi na pameti u svakoj teškoći.
I sada se mogu zapitati: Kriste koliko sam ti uistinu predao svoj život, koliko li se oslanjam na tebe i, poput djeteta u očevu naručju, ne brinem što je ispred mene i oko mene, već da s ljubavlju gledam u tvoje oči?
No oni koji rade protiv drugih, to rade iz straha, silom. Takvi bijahu i komunisti. Valja nam se zapitati zašto su se oni bojali bl. Stepinca koji je bio goloruk dok oni u svojim rukama držahu puške?
Nemir u nama nikad ne donosi mir i spokoj, ni oko nas ni u nama. Stepinac vlada mirom, a oni nemirom i puškama. Apsurdno je pomisliti da nečiji život možeš držati u svojim rukama, a da se u isto vrijeme ti sâm njega bojiš.
U jednom svom govoru Stepinac je objasnio kako uspjeti sve ovo podnijeti:
„Sv. Antun pustinjak govorio je svojim učenicima: Doći će vrijeme, kad će ljudi postati luđaci, pa kad ugledaju nekoga koji to nije, počet će vikat na nj, jer nije lud kao i oni. Treba nastojati biti karakteran i ne postati kao trska, koju svaki vjetar ljulja, treba ostati jak i odlučan i spreman umrijeti za istinu. Ništa na svijetu ne može zamijeniti veličanstvene zakone Stvoritelja. Ne smije se pasti na koljena pred lažima sadašnjeg vremena, koje na svaki način nestaje poput trave poljske, o kojoj govori Biblija, kao što prođoše ratovi i revolucije… Krist je govorio: „Ja sam Gospodin i nema drugoga osim mene!“ Ostanimo mudri, oprezni veli nam razum! Ostanimo blizu Bogu, koji je gospodar sadašnjosti, prošlosti i budućnosti…“
A o tome kakve su zemaljske vlasti i čemu čovjek treba težiti, izreče u jednoj svojoj propovijedi:
»Daj nam, Gospode, pomoć u nevolji, jer je uzaludna pomoć ljudska!«
»Da nobis auxilium de tribulatione, quia vana salus hominis! Daj nam pomoć u tjeskobi, jer je uzaludna pomoć ljudska« (Ps 59, 13).
Tako je zavapio glasoviti kralj izraelski David, kad mu je domovina bila napadnuta sa svih strana i vidio, da mu nema spasa, ako mu se Bog ne smiluje. To neka bude i naš vapaj na današnji dan, koji znači svršetak jedne godine i jednog desetljeća. Još nam odzvanja u duši pjev anđeoski u Badnjoj noći – slava Bogu na visini, a mir ljudima koji su dobre volje – a evo već je na izmaku jedna godina, da potone u vječnost, kao što su i tolike druge. Godina, koja je za mnogo Adamovo dijete bila puna bola i razočaranja. Godina ubijanja i klanja, paljenja i rušenja, straha i užasa. Godina, u kojoj su mnogi očekivali preokret čovječanstva na bolje, a evo na koncu godine moraju reći s prorokom: »Exspectavimus pacem et non est bonum et tempus curationis et ecce turbatio! Čekali smo mir, ali nema dobra i vrijeme da ozdravimo, a gle strah!« (Jr 14,19)
Običaj je, da se na koncu godine prave bilance, pa ako je pasivna, da se poduzmu koraci, te u budućnosti bude aktivna. Ogledajmo se i mi danas, na ovu Staru godinu, na svršetku jednog decenija, što si je čovječanstvo u tom deceniju obećavalo i što je stvarno doživjelo? Iz toga ćemo povući logički zaključak, da ga provedemo u život, u Novoj godini, koja nastaje.
Prva činjenica, koja nam upada u oči kroz čitavi minuli decenij jest, da se nije nikada čovječanstvu toliko obećavalo koliko u tom razdoblju. A što mu se obećavalo? Pravi raj na zemlji, samo ako prihvati stanovite ideologije. Što više, oni, koji su uzeli crvene krpe, srp, čekić i stisnutu pesnicu kao simbole pravde i istine, obećavali su, nakon što su Boga skinuli s prijestolja svoje duše, da će biti jedini bogovi na zemlji. Eritis sicut dii! Bit ćete kao bogovi! (Post 3,5)
Druga činjenica je, da se do iznemoglosti vikalo, kako se taj raj dade uistinu ostvariti bez Boga, Stvoritelja svijeta i da je jedina istinska zapreka tomu raju katolička Crkva, predstavnica Božja na zemlji. Kao što oni bezbošci u Starom Zavjetu, tako i današnji »dixerunt Deo: Recede, a nobis et scientiam viarum tuarum nolumus! Rekoše Bogu idi od nas, jer nećemo da znademo za putove tvoje. Quis est Omnipotens ut serviamus ei? et quid nobis prodest si oraverimus illum. Tko je Svemogući, da mu služimo? I kakva nam je korist, da mu se molimo?« (Job 21,14–15)
Tako se evo govorilo i prorokovalo punih minulih deset godina. I ljudi su grnuli za novim reformatorima. Proročanstva, za raj na zemlji bez Boga, činila su se tako sigurna, da ih je prihvatilo staro i mlado, muško i žensko, učeno i neuko, zdravo i bolesno. Nevolja je samo u tome, što se tim prorocima mogu upraviti riječi, što ih je Gospod upravio lažnim prorocima u Izraelu: »Non misi eos, et non praecepi eis, neque locutum sum ad eos! Nisam ih ja poslao, niti sam im zapovijedio niti sam im govorio! Visionem mendacem et divinationem et fraudulentiam et seductionem cordis sui prophetant vobis! Lažne utvare i gatanje i ništavilo i prevaru srca svoga oni vam prorokuju!« (Jr 14,14)
A da je tako, pokazuje treće činjenica, da je umjesto toliko prorečenog raja došao pravi pakao na svijet.
U obiteljima zavladao je nemir, među narodima mržnja, između država ratovi. Mnoge zemlje su opustošene. Osiromašenje je općenito. Pravne sigurnosti nema. Ubojstva su na dnevnom redu. Jednom riječi: građanski poredak uzdrman je u temeljima. Eritis sicut dii! Bit ćete kao bogovi, govorili su proroci naših dana čovječanstvu, kao nekoć sotona Adamu. I jao onome, tko bi se usudio drukčije misliti? A sada, na izmaku jednog decenija? Možemo da upravimo upit na čovječanstvo, kao nekoć Gospod Adamu nakon žalosnog pada: »Adam ubi es? Adame gdje si?« (Post 3,9) A on posramljen morao je zavapiti: »Čuh glas tvoj u vrtu pa se poplaših, jer sam gol, te se sakrih!« (Post 3,10) I mi pitamo čovječanstvo, koje je povjerovala paklenim zavodnicima: »Ubi es? Gdje si?« Na što si spalo? Htjeli ste biti jednaki Bogu, a evo spali ste tako na nisko, da se potpuno ogoljeli i lišeni malne i samog ljudskog dostojanstva. Jer ono, što se radi danas sa strane nekih u raznim dijelovima Europe i ne nosi više na sebi karakter čovjeka, nego karakter divljih zvijeri, kojima je jedina svrha izdovoljiti nagon za klanjem. Bilanca minulog desetljeća je potpuno pasivna. Prorocima varave sreće i raja na zemlji bez Boga uspjelo je dobrim dijelom pritisnuti Crkvu, onemogućiti joj i najprimitivniju slobodu u mnogim zemljama i spriječiti svako djelovanje. Ali gle, s njezinim uklanjanjem iz javnog života naroda i država, uklonjeno je i zadovoljstvo. Nestalo je mira i poredka. Nestalo je blagostanja. I nestalo ga iz dana u dan sve više u onom omjeru, u kojem se potiskuje Crkva iz javnog života. To su činjenice, koje ne mogu oboriti nikakove fraze o napretku čovječanstva.
A koji su razlozi toj pasivnoj bilanci? Jedni bacaju krivnju na ovo, drugi na ono. Ali svi neće da vjeruju, kad Crkva upre prstom na pravi izvor zala, koja biju svijet. A znadete li, gdje je pravi izvor? »Unde bella et lites in vobis? Odakle ratovi i borbe među vama?«, tako pita apostol sveti Jakob. »Nonne hine? Zar ne otuda? Od naslada vaših, koje vojuju u vašim udima?« (Jak 4,1) Da! Tu je korijen sviju zala, koja nas biju, u nutrini čovjeka. I ako se u duši pojedinaca ne bude najprije napravio red, uzalud će biti sav trud i muka državnika. Dok ne presuši izvor, neće presušiti ni rijeka.
Ako dakle želimo da svanu bolji dani čovječanstvu, onda valja udariti na uzrok zala, a to je požuda, koja hoće da vlada u srcu svakog čovjeka, na koju cilja sveti lvan apostol govoreći: »Omnia quod est in mundo concupiscentia carnis est, concupiscentia oculorum et superbia vitae! Sve što je na svijetu požuda je tijela, požuda očiju i oholost života!« (1 Iv 2,16) To je eto karakteristika našega vremena. Svjedoci smo jednog neograničenog gramženja za što većim i što bržim obogaćenjem, za koje se žrtvuje i zdravlje i savjest i vjera i poštenje, mir i zadovoljstvo duše. A ne govori uzalud Duh Sveti: »Si dives fueris non eris immunis a delicto!« »Ako ćeš biti bogat, nećeš biti zaštićen od kazne.«(Sir 11,10) To grozničavo nastojanje za brzim i velikim obogaćenjem ne može biti trajno, a da ne povrijedi opravdane interese onih, koji su slabiji. Tako dolazi do prevara i korupcija, otimanja i nasilja, i drugih bezbrojnih zločina, kako nad pojedincima tako nad obiteljima i narodima.
Svjedoci smo jednog ciničkog upravo gaženja stida i poštenja. Požuda puti! Prezrelo se svaki stid, uzvišena krepost čistoće, napose kod mladeži, izvrgnuta je najtežim iskušenjima. Bračna vjernost izvrgava se dnevno ruglu i mnogi svoje čovječje dostojanstvo gaze u blatu najodurnijih strasti.
Svjedoci smo jedne luđačke oholosti. Ne priznaje se više nikakav auktoritet. Svaki hoće da bude sudac i svaki gospodar bez obzira na zakonitu od Boga postavljenu vlast, bilo svjetovnu bilo duhovnu. Pri tome ne misli, da baš po tom navlači na samog sebe prokletstvo Gospodnje, kao što je vrlo mudro opomenuo sina svoga starac Tobija na rastanku: »Superbiam nunquam permittas in tuo sensu aut in verbo tuo dominari. ln ipsa enim initium sumpsit omnis perditio! (Tob 4,14) Ne dopusti da oholost ikada zavlada tvojom misli ili tvojom riječi, jer je od nje početak svakome zlu!«
To su evo izvori zala, koja danas biju svijet, a koji se ne kriju u vanjskim faktorima, kao što su to strojevi ili prenapučenost zemlje, suša ili poplave i slično, nego se kriju u nutrinji čovjekovoj. A kad čovjek otkrije uzrok, onda može tražiti i lijeka. A lijek u ovom slučaju može pružiti samo Onaj, koji je gospodar srdaca ljudskih. Kad bi se kušalo apelirati samo na etiku, onda neka svi oni, koji misle da mogu nešto stvoriti ili popraviti bez Boga budu uvjereni, da će na koncu svih svojih nastojanja morati reći sa starim poganinom – video meliora proboque, deteriora sequor! Vidim i znadem što je bolje, ali nažalost činim ono, što je gore! Zlo će biti još gore.
Lijek za ova zla dolazi samo od Boga, koji je Sina Svoga Isusa Krista poslao na zemlju, da ljude pouči i da im milošću svojom pomogne, da žive životom dostojnim čovjeka i budu sretni u životu. Tu je istinu sažeo sveti Pavao apostol u riječi: »Pojavila se milost Božja svima ljudima, učeći nas, da odrekavši se bezbožnosti i svjetovnih želja, trijezno i pravedno i pobožno živimo na ovome svijetu!« (Tit 2,11)
Ako dakle hoćete da nam svanu bolji dani, onda uredite najprije svoj odnos prema Bogu živeći pobožno. To znači kao dobra djeca dobroga Oca nebeskoga. Priznati treba najprije auktoritet Božji nad sobom. Bez njega nema auktoriteta na zemlji, makar si ga kušali priskrbiti klanjem i ubijanjem, kako to gledamo svojim očima kod nekih silnika koji su odbacili Boga, a traže u ludosti svojoj, da drugi priznaju njih.
Odreći se bezbožnosti, veli sv. Pavao, to je prvi korak poboljšanju prilika na ovoj tužnoj zemlji. Zato je sveta dužnost sviju onih, koji imadu vlast u ruci, da budnim okom prate što se servira putem knjiga, novina, brošura, časopisa, kina itd., napose omladini. Tu ne valja poznavati nikakove sentimentalnosti. Koliko se god bude rušio auktoritet Božji, u tolikoj mjeri padat će i auktoritet vlasti. A pravda zahtijeva, da se više kazne intelektualni začetnici zala nego li oni zavedeni, koji ih počinjaju pod sugestijom zla štiva. Dužnost je, rekoh, zakonite vlasti, da na to budno pazi, jer time odstranjuje veliku zapreku konsolidaciji prilika u svijetu. A veli pravo narodna poslovica – pomozi si sam, pomoći će ti i Bog! Bog svoje čini, ali hoće da i čovjek odnosno vlast, koju je postavio, učini svoje.
Kad svi budu priznali i poštivali auktoritet Božji, neće im biti teško da urede odnos u vlastitoj duši, to jest da žive, kako veli sveti Pavao, trijezno! Drugim riječima, neće im biti teško, da uz pomoć milosti Božje, koja se ne uskraćuje nijednom čovjeku dobre volje, postanu gospodari svojih strasti, a ne da neuredne strasti gospodare njima. Ne će im biti teško napose, ako i zakonita vlast pripomogne, da se što prije istrijebi napose ona vrst tiska, koji ima za direktni cilj podraživati i buditi najniže instinkte čovjeka, kao što je pornografski tisak. Ako bude vlast pravo shvatila svoju zadaću i prave interese naroda, onda će brzo otkriti koliko se truleža često puta krije u stanovitom tisku, koji će, ako trgovački interesi zahtijevaju, donijeti članak o Majci Božjoj, ali u istom broju i sumnjive ponude raspuštenih žena ne bi li, misle, udovoljili Bogu i đavlu.
Konačno, kad se uredi odnos prema Bogu i samome sebi, neće li onda kao nužna posljedica toga, doći i pravedan poredak u svijetu, za kojim svi toliko žudimo, i stalni mir, jedno od najvećih dobara čovječanstva?
Kao štogod je naime neopoziva ona Gospodnja – non est pax impiis, nema mira bezbožnicima, tako vrijedi i ona druga, »pax multa diligentibus legem Tuam, velik mir uživaju oni, koji ljube zakon Tvoj!« (Ps 118, 165). Za tim mirom svi žudimo. Ali onda idimo za svjetlom, koje je Krist donio na svijet i koje »obasjava svakoga čovjeka koji dolazi na ovaj svijet«, kako to dirljivo iznosi sveti Ivan apostol u svome evanđelju. Idimo za svjetlom! S bolom je međutim isti apostol istaknuo da, iako je svjetlo Kristovo obasjalo svijet, ipak »dilexerunt homines magis tenebras quam lucem, ljubili su više tminu nego li svjetlo!« (Iv 3,19) Ljube više tamu nego li svjetlost i danas, a u tami čovjek ne zna, kuda ide. I današnje čovječanstvo mislilo je, da ide k sreći i miru slušajući bezbožne zavodnike, a došlo je evo na rub ponora, odakle može da ga izbavi samo Bog. I zato završujući Staru Godinu i sjećajući se užasa što ih je donijela, i ulazeći u Novu, koja ne obećaje bolje, ako se Bog ne smiluje, vapimo s prorokom Davidom do nebesa: »Daj nam Gospode pomoć u nevolji, jer je uzaludna pomoć ljudska.« (Katolički list, 4. siječnja 1940., br. 1., str. 1–3.)
Neka nam naš blaženik bude svjetlo na putu života, kako bismo se mogli oduprijeti svim navalama zloga, pa da i mi na svome koncu možemo uskliknuti poput apostola Pavla:
Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: propovijedaj Riječ, uporan budi - bilo to zgodno ili nezgodno - uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom. Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati. Ti, naprotiv, budi trijezan u svemu, zlopati se, djelo izvrši blagovjesničko, služenje svoje posve ispuni! Jer ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak. (2 Tim 4,1-8).
