Obilje srca

Tu možemo vidjeti koliko je naša vjera divna. No, ne samo to, ona je i pravedna, milosrdna, ali istovremeno uz nepopustljivost, puna blagosti i brige za nas.

Lk 6,39-45

U ono vrijeme:

Kaza Isus učenicima prispodobu: »Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? Nije učenik nad učiteljem. Pa i tko je posve doučen, bit će samo kao njegov učitelj.

Sto gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svomu: ‘Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku’, a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.

Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga.

Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.«

        Već dugo razmišljam... To me nagnalo da tragam za tumačenjem mudrijih od sebe. Ono me dovelo do ljudi i njihovih misli o današnjem Evanđelju, ali i do razmišljanja o vlastitom životu. Pokušao sam barem nakratko usmjeriti pogled izvan sebe kako bih mogao vidjeti nečiju genijalnost. Ipak, radije bih sve to ostavio po strani i protumačio evanđeoske retke na malo drugačiji način, koristeći pritom riječi jednog velikana. Prije svega čovjeka, a ujedno i poznatog filozofa i znanstvenika: Blaisea Pascala. Ne sumnjam da se njegove misli savršeno uklapaju u Evanđeoske retke i da nam pomažu otvoriti oči koje su se već pomalo navikle na sljepilo, osobito ono koje se očituje kroz suludo optuživanje drugih. No, sve se zapravo krije u našim vlastitim riječima, koje se rađaju u dubini srca. On piše ovako:

"Čovjek ljubi sebe iznad svega, a nikako ne može spriječiti da to što ljubi bude puno slabosti, jada, grijeha. Htio bi biti savršen i pravedan, a otkriva u sebi tisuću nepravdi i nesavršenosti. Hoće biti cijenjen, a u njemu toliko toga zaslužuje odvratnost i prezir. Zato se u njemu rađa mržnja protiv ove istine. Ali kako ne može uništiti istinu samu, nastoji je potisnuti – u svojoj spoznaji i u spoznaji drugih. A to znači da se jako brine kako sakriti svoje greške – i drugima i sebi. Grijeh je sam po sebi neko zlo. Ali mnogo je veće zlo biti pun grijeha, a ne htjeti ih priznati, jer je time nadodano još i zlo svojevoljne obmane. Ne smatramo pravednim kada netko traži više poštovanja nego je zaslužio. Međutim, jednako nije pravedno ako mi drugoga varamo i ako tražimo da nas drugi cijene više nego zaslužujemo. Čovjek koji bi bio posve nepristran i pravedan ne bi se srdio kad drugi vide njegove grijehe i zbog toga ga ne cijene. Naginjem li ja mržnji na istinu kao i na one koji mi je govore? Nije li mi milo ako se drugi varaju o meni ako je to u moju korist? Zar ne želim da me poštuju kao drukčijeg od onoga kakav stvarno jesam?”

        Pascal tu ne staje, nego ukazuje da Crkva posjeduje lijek te da ne sili nikoga da svoje grijehe otkrivamo bilo kome. Dopušta svakome da sakrije svoje grijehe pred svim ostalim ljudima. Ali naređuje mi da razotkrijem svoje srce i njegovo istinsko stanje samo pred jednim čovjekom; ispovjednikom, i hoće da samo ovog čovjeka na svijetu ne obmanjujem, a uz to još i njega obavezuje da to čuva kao nepovredivu tajnu. Možemo li zamisliti išta milosrdnije i blaže? 

        Kako je nepravedno i nerazumno srce koje smatra teškom ovu obavezu prema jednom čovjeku, a bilo bi pravedno da takvu obavezu gajimo prema svim ljudima. Stoga bi i ja rekao da će nas istina osloboditi! Ali je nužno da maknem štit satkan od laži koji držim pred tim jednim čovjekom. Zbog tog poteza, Bog mi može prići i uliti u mene mir, radost, snagu, spasenje.

        Na koncu bih spomenuo i jednu vjeroučiteljicu koja, u procesu pripreme djece na prvu pričest, najprije djecu (ali i roditelje) uplaši rekavši im da će morati sve svoje grijehe iznijeti pred punom crkvom. Bio sam zatečen koliko bude zanimljivih, ponekad i smiješnih reakcija dok pokušavaju smisliti izgovore da to izbjegnu. Tada im kaže da se samo šalila i da svoje grijehe trebaju izreći samo jednom čovjeku, tj. ispovjedniku koji ih nikada nikome neće otkriti. Svi odmah odahnu. Tu možemo vidjeti koliko je naša vjera divna. No, ne samo to, ona je i pravedna, milosrdna, ali istovremeno uz nepopustljivost, puna blagosti i brige za nas. Zato se ne bojmo! Ako nas, ne daj Bože, jednog dana otac i majka ostave, Bog nas nikada neće ostaviti. Jer nikada, ali baš nikada nismo siročad.

"Oče, griješio sam..."

"Sinko, Bog ti oprašta i ljubi te, idi u miru."

Da, smijemo odahnuti u dubini duše.