Svaki čovjek kao vrlo mlad ima razne male želje, ali Isus daje ono najbitnije.
Iv 6, 1-15
U ono vrijeme: Ode Isus na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora. Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima. Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan.
Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: »Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?« To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: »Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.« Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: »Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?« Reče Isus: »Neka ljudi posjedaju!« A bilo je mnogo trave na tome mjestu.
Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: »Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!« Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali.
Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: »Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!« Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam.
Današnje evanđelje nam postavlja mnoga pitanja kroz koja ćemo pokušati proći zajedno. Prvo pitanje koje možemo postaviti je: Zašto i kako slijedim Isusa? Vidimo da ga masa ljudi slijedi zbog znamenja koja čini, ali ga ujedno ta masa i guši. Zanimljivo je to da ga većina slijedi upravo zbog znamenja: urliču i laktare ne bi li i njima Isus učinio neko čudo. Iz Isusovog pitanja koje postavlja Filipu jasno nam je da nije zadovoljan tim stanjem. Isus nije šareni guru kojem nije važna nakana i stanje srca kod ljudi. Također je zanimljivo kako kuša svoga učenika jer je znao što će se desiti kad bude uskrsnuo te ga naoružava snagom za dobro koje mu treba nakon toga.
Prije svega je važno ovo – dati Bogu sve, jer mu sve ionako i pripada. Ono što je malo i suptilno, Isus umnaža i u svojim zjenicama očituje ljubav prema neuhranjenoj djeci koja sazrijevaju. Kao da želi reći Filipu: Gledaj kroz moje rane u dubinu ljudskih srdaca i daj im potrebno, a ne ono što traže i za čim oni žude. Nisi slijep, vidiš da trčkaraju za čudima i znamenjima, ali, Filipe, kad dođeš k sebi razdijeli im mene kao što ti sada pokazah, umnažaj Kruh i daji im život.
Čitatelju, kako promatraš ovo: Neka posjedaju? Predoči si kako mnoštvo ljudi sjedi oko Isusa u potpunoj tišini, glavama uzdignutim prema njemu i s neizvjesnošću čekaju sljedeći korak. To je zanimljiva slika naroda Božjega koji želi jedno, a sjedi pored Boga koji mu donosi drugo, ono bolje. Ljudi su otvoreni i vjeruju mu.
Drugo pitanje koje trebamo postaviti je: Što očekujem od Boga, ili što učim od Boga? Kad se narod nasitio, kao što to biva i danas, nije ni bio svjestan ni čime se nasitio. Jednostavno su ih zaslijepili njihovi puni želuci, baš onakvi želuci koji su izraelski narod poticali da pritisnu Samuela da im postavi kralja umjesto Tvorca. Isus svoje kraljevstvo želi u svakom pojedinom srcu, a ne među smrtnim i zemaljskim. Pravu slobodu djece Božje doživljavamo tek kad sami biramo Boga za kralja svog života, a ne kada slijedimo masu, svoje hirove i želje.
Isus nas čitavim ovim tekstom uči da smo od njega tražili ono nevrijedno, dok nam on želi dati samo ono najvrjednije, tj. sebe. Čini li ti se kao da u ovom odlomku evanđelja želi pokazati život jednog kršćanina? Da nas želi naučiti i utabati stope za postepen rast i razvoj? Svaki čovjek kao vrlo mlad ima razne male želje, ali Isus daje ono najbitnije. Kako sazrijeva, čovjek bi trebao željeti Isusa među svojim društvom i nad sobom. U traženju najidealnije špilje u kojoj će baklja biti samo njegovo srce, pojedinac se sve više izlaže zjenici Božjoj i što više ulazi u ostale tunele u špilji, osjeća hladnoću vlastitoga srca naspram topline koja bukti iz rana Isusovih. Zapravo ga ta iskustva oslobađaju i uvode u tamu svjetlosti.
Na koji način ti tražiš Kristov križ? Kroz križeve koje priželjkuješ? Kroz showmanska iskustva obraćenika? Kroz plač nad onim nad čime svakako treba prolijevati suze? Dragi moj, pravi križ je samo onaj koji nam uručuje Isus. Jedini istinski križ je onaj kojega nosimo i žudimo za Kristom. To iskustvo najbolje možeš uočiti kod sv. Franje. Sukladno tomu, možemo postaviti naknadno pitanje: Kako ispravno slijediti Krista u svom životu? Na kakvu to kontemplaciju poziva frajer Franjo?
Franjo doživljava katarzu - obraćenje koje je trajalo i trajalo… Dug je to proces od kojeg imamo samo fragmente. Druga važna smjernica u njegovu životu je susret s gubavcem - bratom koji ima gubavu dušu, ali i onim koji ima takvo tijelo - a na kraju i sa svojom gubom. Najkomičnije je to što baš taj Frajer moli i radi “naopako”: obnavlja crkve po okolici Asiza, skače po brdima pun poleta, ali mu manjka realnost života u vjeri.
Sve ga to snalazi, ali mu Bog uz to proviđa da se zna nositi s novim životom kojeg je prigrlio, da goni, gura... Bog ga vodi, baš kao i nas, velikim svjetlom nade na našim početnim koracima. Tek nakon toga za Franju počinje prava obnova Crkve Božje. Navaljuju seljaci, bogataši, uličari…svi žele hoditi Frajerovim koracima. Nakon kratkog vremena osniva Red kojeg ne želi, kako je i sam rekao: Bog mi dade braću! Ništa nije imao u planu jer od muke nije mogao sastaviti kraj s krajem. Franjo i nas danas uči da onda kad je najteže, kad ne možeš sam, tad se povuci u osamu na dan-dva, možda mjesec i moli, moli, moli…puno moli. Ako možda osjećaš bol i gorčinu zbog težine križa koji te tjera da jedeš prašinu, baš će se u toj prašini urezati lik Isusov.
Dragi čitatelju, ovime do sada želim ti samo reći da, ako želiš slijediti originalnu Franjinu kontemplaciju, trebaš uhvatiti probleme za rep i ne pustiti ih dok se ne predaju. Nužno je i suočavanje sa stvarnošću, jer nam stvarnost daje do znanja da ondje gdje mi gubimo svoje snage Bog nadomješta svojom. Baš u tim trenucima sposobni smo kontemplativno uzdići se do Isusa i njegovih mističnih rana.
Franjo nije bio frajer koji se iz vlastitog hira povlačio u osamu. Redovito ga je akcija sprječavala u tome jer nije zabaciovao ni druge molitve poput meditacije psalama, pjesama… ali kad ga je duh primoravao da se povuče iz te akcije, jer nije imao snage za dalje, tj. kad više nije mogao sam, tek tada ide na uzvišice Božje.
Ono što slijedi jest to da trebamo ojačati empatiju i osnažiti se za borbu gledajući Krista, a sebe jedino kad se borim za drugoga.
Dok iščitavaš Franjin život zar ne primjećuješ da on zapravo realizira onu Pavlovu: Snaga se u slabosti usavršuje? Pogledaj i vidi da je Frajer bio korak bliže Bogu baš onda kad je on bio slabiji i kad mu je nedostajalo snage.
Čitatelju, na kraju bih ti savjetovao da malo zastaneš nad ovim redcima fra Ante Vučkovića:
Marija Magdalena
Ne gledaj moju ljepotu!
Prolazna je ona.
Ne gledaj moje grijehe!
Oni su i tvoji.
Gledaj kroz pukotine u meni
u svjetlo s križa!
Ono je melem.
I kroz tvoje rane
Svjetlo može iscijeliti druge.
