Skromne i neznatne nade mogu biti mrvice kruha kojim se hranimo jer živimo od Kruha koji se svakodnevno daje i koji je naš istinski razlog i smisao.
U svojoj enciklici o nadi papa Benedikt XVI. ističe kako je kriza vjere prije svega kriza kršćanske nade. Češki teolog Tomáš Halík uhvatio se ukoštac s pitanjem nade u suvremenom svijetu. Krajem pretprošle godine na njemački je jezik prevedena njegova knjiga Nicht ohne Hoffnung. Glaube im postoptimistischen Zeitalter (hrvatski: Ništa bez nade. Vjernik u postoptimističnom vijeku) Njegova se misao izvrsno uklapa u naša dosadašnja promišljanja o mjestu nade u krajoliku indiferetnosti. Jedna od njegovih teza jest da je naš vijek »postoptimistični« vijek. Prema njemu, valja prihvatiti ovo vrijeme krize, vrijeme neautentične vjere ne bježeći u iluzije. Susljedno tomu, za njega je čovjek nade onaj koji nije prilagodljiv sa svijetom u kojem živi. Za njega je nada usmjerenost k budućnosti, oslobađanje od bremena prošlosti, ali i straha koji se javlja pri površnosti i prolaznosti sadašnjeg trenutka.
Svjestan je da je ljudski život u suvremenom vijeku ozbiljno dodirnut pitanjem i sumnjom, beznađem i očajem, ali te stvarnosti promatra ozbiljno se s njima hrveći. U takvu se krajoliku nada i vjernik trebaju obostrano pratiti i korigirati - to je od izuzetne važnosti za njega i nju. Kada bi nada bila izdvojena od vjernikâ, prijetilo bi im, da ih odnese vjetar snova, iluzija i želja. Vjernik i nada trebaju uvijek zajedno ići, kao što su apostoli Petar i Ivan trčali prema praznom grobu na uskrsno jutro; nada pušta vjerniku prednost, tako da on pogleda i kaže što vidi. Nada ipak - sjetimo se - trči brže i prva je na cilju. Postoje trenutci u kojima je vjernik trom, kao što je to bio slučaj u noći nakon Velikog petka, ali ipak biva podignut nadom koja mu pokazuje put. Halík želi nadu očuvati i njegovati štiteći je od jeftinih optimističnih floskula koje stalno obećavaju jedan bolji život gajeći u ljudima lažnu nadu koja u sebi nije ništa drugo doli obmana.
Nasuprot tomu, on se poziva na biblijsko iskustvo nade. Po njemu, Bog apelira na našu slobodu i povjerava u obliku poziva i obećanja svoju stvar našoj odgovornosti. Bog ne jamči bezbolan tijek stvari niti blistav uspjeh. On samo obećava: »Bit ću s tobom.« (usp. Izl 3, 20) Takvo je iskustvo imao Mojsije pred gorućim grmom. Pozvan je spasiti Božji narod dok mu Bog obećaje samo jedno: »Bit ću s tobom.« (usp. Izl 3, 20) Postoje trenutci u kojima je nada na nultoj točki; trenutci u kojima smo od svega izmoreni i zasićeni, kao Ilija pod smrekom u pustinji. Ali upravo tada dolazi Bog u obličju poziva: »Ustaj, dug je još put pred tobom.« (usp. 1 Kr 19, 7) I kada nam zatreba dar nade, dobijemo je kao kruh za put.
U ovim smo promišljanjima spominjali da je potrebno otkriti svjetlo nade u ovim mračnim trenutcima za svijet i Crkvu u svijetu. Jasno je da su mnogi zakutci Crkve i svijeta ozbiljno dotaknuti tminom beznađa u kojoj (naizgled) nema svjetla. Ali upravo su ovakvi prostori prilika da se nadu njeguje kao plamičak u oluji, čuvajući je i štiteći od kušnje beznađa. Za Halíka je nada kao pukotina kroz koju budućnost u sadašnjost baca jednu zraku svoga svjetla. Istovremeno, ona nam omogućuje vidjeti našu prošlost u drukčijem svjetlu. Osobito je potrebna u tamnim životnim trenutcima kada sjena grijeha iz prošlosti padne na sadašnjost. Nada je pukotina kroz koju u tjeskobnim trenutcima sadašnjosti možemo udahnuti dašak budućnosti i bez koje bi se u mnogim situacijama ugušili.
Pravo lice kršćanske nade
Pravo se lice kršćanske nade otkriva samo u ljubavi. Bog je iz slobode ljubavi stvorio čovjeka i pozvao ga u puno zajedništvo s Njim. I onda kada smo pali u prvom čovjeku, nije nas ostavio u vlasti grijeha, nego je poslao svoga Sina koji nas je otkupio svojom smrću i uskrsnućem. Bog je ljubav i ta ljubav jedina čovjeka otkupljuje. Ona je ušla u tamu smrti da bi čovjeka ponovno pozvala u život. I u toj ljubavi otkrivamo lice nade. »Zato je istina da je onaj koji ne pozna Boga, pa gajio on mnogo nade, zapravo bez nade, lišen one velike nade koja je glavni oslonac u životu (usp. Ef 2, 12). Prava, velika čovjekova nada, koja ostaje unatoč svim razočaranjima, može biti samo Bog - Bog koji nas je ljubio i ljubi nas ʽdo krajaʼ, sve dotle ʽdok se sve ne ispuniʼ (usp. Iv 13, 1; 19, 30). Onaj koga ljubav dotakne počinje shvaćati što ʽživotʼ stvarno jest. Počinje nazirati što znači riječ nade koju smo čuli u obredu krštenja: od vjere očekujem ʽživot vječniʼ, pravi život koji je, sav i lišen ikakve ugroze, u svoj svojoj punini jednostavno život.« (Benedikt XVI.)
Bog se u punini vremena objavio u Isusu Kristu koji nam objavljuje Boga - Oca, Sina i Duha Svetoga - jasno nam pružajući život koji sami ne možemo niti smisliti niti dohvatiti. Gospodin Isus pokazuje da je Bog u sebi odnos, zajedništvo triju osoba te nam kroz svoju smrt i uskrsnuće otvara vrata vječnog zajedništva s Presvetim Trojstvom. Ova dimenzija je odlučujuće i razlučujuće kršćanska u kojoj se bitno zrcali da nada u život nije samo stvar pojedinca nego bitno stvar zajednice. Zrcali se njezina komunitarna dimenzija - jer smo u toj nadi svi pozvani u Život.
Jasno je da je ljudski život satkan od niti različitih manjih nada, ali one ne smiju zasjeniti lice one velike nade koja je srž kršćanskog življenja. Zapravo, sve ove manje nade, parafrazirajući Benedikta XVI., mogu biti samo odraz one velike nade koja nam se daje potpuno i besplatno - nade koja se temelji u Bogu koji ima ljudsko lice - Isusu Kristu. Jedino kada su naše malene nade utemeljene na ovoj velikoj nadi, one mogu postati prostor istinskog zajedništva u ljubavi. Takve nade - skromne i neznatne - sjeme su Božjega kraljevstva među ljudima. Ljudima takve nade mogu biti istinski kruh kojim se hrane jer žive od Kruha koji se svakodnevno daje i koji je njihov istinski razlog i smisao.
LITERATURA:
BENEDIKT XVI., Spe salvi - U nadi spašeni (30. XI. 2007.), Zagreb, 2008.
Christian MODEHN, Die Nacktheit des Glaubens: Tomáš Halík und die Nachtgedanken eines Beichtvaters (20. V. 2012.),u:http://religionsphilosophischer-salon.de/2443_tomas-halik-nachtgedanken-eines-beichtvaters_aktuelle-buchhinweise/theologische-bucher (18. IV. 2015.).
Tomáš HALÍK, Nicht ohne Hoffnung. Glaube im postoptimistischen Zeitalter, Freiburg im Breisgau, 2014.
