Češki teolog Tomáš Halík piše kako se nada rađa iz krize. Po njemu religiozna kriza može - u životu jedne osobe ili cjelokupne kulture - biti kolijevka nade, otvorena vrata za Boga nade.
»Treba reći da vjernici zanemarivanjem vjerskog odgoja ili pogrešnim izlaganjem nauka, ili također nedostatcima svojega religioznog, ćudorednog i društvenog života pravo lice Boga i religije prije zakrivaju negoli otkrivaju.« (GS, br. 19) Vjerujem da su saborski oci s tugom u srcu morali konstatirati navedeni citat. No i u tome ostaju vjerni poslanju Crkve - ona mora biti kritička i proročka - posvećena najprije pročišćavanju same sebe, skidajući prljave naslage sa svoga lica, kako bi se u njoj zrcalila vječna ljepota Lica. Danas je, možda više nego ikad, Crkva izložena svakojakim napadima. Na njezino se lice pljuje i udara, negdje je progonjeno i okrvavljeno; negdje je ranjena sablaznim i neautentičnim činima vlastitih službenika. Udarana izvana i iznutra, pod raznim pritiscima, često u životima onih od kojih je satkana - vjernicima - ne komunicira dostojno i dosljedno svoju vjernost Kristu Gospodinu.
Nedostatak jedne strasti i mâra za Boga i sveto prelijeva se u praktični život. Umjesto da svakodnevno življenje bude prostor rasta u ljubavi, milosrđu i praštanju, da bude bogooblično, ono je nerijetko razobličeno. Očito da nešto uvelike nije u redu s »vjerničkom praksom ako se u njoj pokaže da je sekularni svijet milosrdniji prema grješnicima od religioznog svijeta, ako je bolji prema slabijima i ako je sućutniji prema rubnima.« (A. Vučković)
Ukoliko postoji stanovit raskorak između nominalnog prihvaćanja vjerskih istina i življenja istih, lice vjernika ne odražava sliku Lica u utjelovljenom Bogu - Isusu Kristu. »Imanentni svijet treba otvorenost prema transcendentnom.« (A. Vučković) U ovom pogledu Benedikt XVI. je govorio da je za Crkvu »stvarno odlučujuće da daje Njega. Da otvara vrata k Bogu i tako ljudima daje ono što oni najviše očekuju, što im je najviše potrebno i što im najviše može i pomoći. Ona to poglavito čini po velikom čudu ljubavi koje se uvijek iznova događa.«
Međutim, ovakvo nas stanje ne smije gurnuti u beznađe. Češki teolog Tomáš Halík piše kako se nada rađa iz krize. Po njemu religiozna kriza može - u životu jedne osobe ili cjelokupne kulture - biti kolijevka nade, otvorena vrata za Boga nade. Ali stvarnost je nerijetko potpuno drukčija. Život mnogih kršćana neumitno je dotaknut beznađem i očajem. Kod mnogih se uviđa i stanoviti umor. Nije riječ o fizičkom umoru, nego o nutarnjem nemaru za uzbiljenje Boga i njegove Riječi u vlastitom životnom prostoru. Život je postao jedna umorna rutina, besciljno tumaranje. Životna energija usmjerena je na sadašnji trenutak. Na preživljavanje. Mnogi žive od puste optimističnosti zbijene u krilatici Ma, bit će bolje! iako se ni sami ne nadaju boljitku. Ta je rečenica postala pokriće iza kojeg se krije strah od sutrašnjice i očaj u življenju svakodnevice. Beznađe i očaj na licima vjernika skrivaju Božje lice.
»Eshatološki realizam«
Bez obzira koliko smo u ovim promišljanjima pokazivali širinu krajolika indiferentnosti, moramo spomenuti da je njegova bît dosta uska. Uskoća tog krajolika sastoji se od činjenice što on ne vidi dalje od sebe. On postoji samo za sebe. I oni koji su dio njega, ništa ne vide izvan njega samog. Mi se u teološkom promišljanju moramo potruditi proširiti obzore i vidike u tom krajoliku. Nada služi tomu. Ona omogućuje razbijanje uskoće toga obzora. U takvu krajoliku nada nam služi kao okosnica govora o posljednjim stvarima, kao eshatološka tema koja u tom krajoliku (naizgled) nema što raditi.
U tom kontekstu je papa emeritus Benedikt XVI. skovao termin »eshatološki realizam«. On smatra da je govor o posljednjim stvarima tvrd kruh za današnje ljude. Međutim, napominje da naš život seže dalje od ovoga materijalnog života - navodeći sud, milost i vječnost. Po njemu govor o eshatologiji nije fatamorgana i izmišljotina nego svojevrsni realizam koji se sastoji u stalnom posvješćivanju riječi Krista Gospodina: »Dolazim ponovno.« (usp. Otk 22, 20)
Živu svijest o Kristovu ponovnom (drugom) dolasku njegovali su prvi kršćani. Oni su, primjerice, slavlje dana Gospodnjeg započinjali jednostavno se okupljajući na njegovu grobu i bdijući iščekivali njegov dolazak. Stoga se iz toga započelo razumijevati bdijenje kao kršćansku formu življenja. Kršćani su živjeli u nadi ponovnog zajedništva s Gospodinom Isusom. Crkva to danas prepoznaje i osjetno doživljava, usadašnjuje u liturgiji Vazmenog bdijenja. Ona se otvara stvarnosti koja nadilazi svakodnevicu, ide ususret Onomu koji joj dolazi. Time Crkva - zajednica vjernika - osjetno kuša novu zbilju života koja joj se daruje.
Izgleda da bi njega ove svijesti, ovaj nevremenski usjek u našu vremenitost, mogao pridonijeti da se otvorimo daru vječnosti te da svojim licem budemo živa slika vječnog Lica. Živeći u krajoliku indiferentnosti koji odsutnjuje Boga, kršćansko iskustvo Gospodinove odsutnosti može nam doprinijeti u življenju nade kao budnosti za Boga. Saborski oci uče da eshatološka nada ne umanjuje važnost zemaljskih zadaća, ali da ljudsko dostojanstvo trpi najveće povrede ukoliko ona nestane budući da u nesnalaženjima pred zagonetkama života i smrti ljudi nerijetko padaju u očaj. Krucijalno je prepoznati moment eshatološkog realizma te ga usadašnjiti u vlastitom životnom prostoru.
Nastavlja se...
LITERATURA:
BENEDIKT XVI., Svjetlo svijeta. Papa, Crkva i znakovi vremena: razgovor s Peterom Seewaldom, Split, 2010.
DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu (7. XII. 1965.), u: Dokumenti, Zagreb, 72008.
Ante CRNČEVIĆ - Ivan ŠAŠKO, Na vrelu liturgije. Teološka polazišta za novost slavljenja i življenja vjere, Zagreb, 2009.
Tomáš HALÍK, Nicht ohne Hoffnung. Glaube im postoptimistischen Zeitalter, Freiburg im Breisgau, 2014.
Ante VUČKOVIĆ, Sekularizacija društva i sakralizacija osobe, u: Bogoslovska smotra 82 (2013.) 4, 917-938.
