U nekoliko nastavaka donosimo promišljanje o mjestu nade u krajoliku indiferentnosti. Postoji li još uvijek nada na licima vjernika? Je li njezino lice komunikativno i onima koji se izjašnjavaju indiferentnima, koji su ravnodušni i nezainteresirani za nematerijalne stvarnosti? Nije li ona svjetlo koje trebamo nanovo otkriti? Dodirujući problematiku nepotpuno i fragmentarno, cilj je ukazati na stanje koje unosi ozračje indiferentnosti u kršćansko življenje te prikazati nadu kao svojevrsnu protutežu takvom stanju.
Iz iskustva znamo da pogled na određeni krajolik može biti različit. Svatko u određenom krajoliku može primijetiti nešto što drugi možda ne će. Drukčiji je zor gledanja. Ali obzor je isti. I jedan i drugi mogu gledati isti krajolik, a opet vidjeti različito. Slično je i s pogledom na krajolik indiferentnosti. Neki će u njemu odmah prepoznati praktični ateizam (što on još uvijek nije, iako mu je blizak), neki će nastojati taj fenomen sagledati s različitih pozicija kako bi ga bolje definirali [Indiferentnost (indiferencija ili ravnodušnost) je nutarnji stav, raspoloženje ili duševno stanje nezainteresiranosti ili potpune neutralnosti s obzirom na etičke vrjednote, religioznu vezanost, političku i društvenu zauzetost spram određenih stvari, znanosti, stavova, stanja, događaja; stanje lišenosti bilo kakva stava u vrednovanju tuđih djelovanja, predmeta, nazora itd. Nasuprot indiferentnosti, indiferentizam (vjerski) jest sustav koji stav indiferentnosti uzdiže do nauka (doktrine) ili zakona. On se, dakle, odnosi na praktičku dimenziju ravnodušnosti u odnosu na religioznost. Imajući u vidu suvremeni kontekst pojma, primjerenije ga je tematizirati pod rubrikom relativizam].
Sve u svemu, na krajolik indiferentnosti ne može se biti indiferentan. Imajući pred sobom različita znanstveno-tehnička dostignuća te ine ateističke humanizme, krizu kulturâ i procese sekularnosti, ne možemo ne primijetiti da je krajolik indiferentnosti obojan upravo ovim procesima koji ga bitno obilježavaju. Ovi su procesi njegovo šarenilo. U tom šarenilu civilizacijskih procesa događa se jedan zaokret koji prepoznaju i eminentni teolozi.
U modi više nije toliko odbijanje Boga, nego jednostavno njegova odsutnost, ravnodušnost spram svetoga. Stoga će poznati francuski teolog Claude Geffré pisati o »postateističkom« indiferentizmu, čime dobro opisuje stvarnost, ali miješa pojmove ravnodušnosti i indiferentizma, koje smo u zagradi jasno razgraničili. On dobro uviđa korelaciju ovih spomenutih procesa. Jedan je od rijetkih koji su pridonijeli inače vrlo siromašnom razumijevanju pojave indiferentnosti.
Proučavajući antropologiju vjerske ravnodušnosti, Željko Mardešić (pod pseudonimom Jakov Jukić) pokazuje kako je ona uvijek bila prisutna kroz povijest civilizacije, međutim redovito u različitom domašaju i posebnoj vrsti. Susljedno tomu, primjećuje da je indiferentnost danas postala obična navika ili društveni običaj. Stoga je papa Franjo u svojoj poruci pri početku korizmenog vremena prošle godine govorio o »globalizaciji ravnodušnosti« čime jasno upućuje da indiferentnost ima sve veći domašaj i vrste te da ju se može razumijevati kao masovnu pojavu. Štoviše, možemo kazati da je ona najrasprostranjenija vjerska pojava suvremenog doba. Svi navedeni civilizacijski procesi utjecali su na vjersku indiferentnost, međutim ne možemo kazati da su je proizveli. Sam proces sekularizacije nije producirao indiferentnost, ali je oblikovao okvire koji do nje mogu dovesti. Ukratko, sekularizacija je pogodovala rastu vjerske indiferentnosti.
Kršćani žive u ovakvu krajoliku. Neumitno su dio njega. On ih stalno dotiče i potiče na kritički pomak. Međutim, češće se događa upravo suprotno. Izvanjski utjecaj koji ima krajolik indiferentnosti nerijetko uđe i dublje u kršćansko življenje. Izgleda da takvi civilizacijski procesi i sâma »civilizacija često može otežati pristup k Bogu, ne doduše, iz same sebe, nego u onoj mjeri u kojoj je upletena u zemaljske stvari« (GS, br. 19).
Time kršćani počinju doživljavati svoju vjeru kao sastojak protekla života, sjećanje na djetinjstvo, običan objekt kulturna zanimanja. Do toga redovito dolazi iz dotaknutosti egzistencije oštricom razočaranja, rezignacije, prevarenosti, umora i boli. Kada osobne poteškoće ne bivaju riješene u onome trenutku u kojemu se to želi, rađa se siloviti protest protiv Boga. Logičan slijed jest nezainteresiranost, ravnodušnost spram svetoga - Boga, Crkve i njezinih službenika - koji ponegdje poprima elemente estradnosti i pomodarstva. Tako će nerijetki govoriti kako su odrasli u tradicionalnim katoličkim obiteljima, ali kako nemaju potrebu ići u Crkvu. Oni to ʽrješavajuʼ sa svojim bogom čime očituju (skoro) vlastitu lišenost vjerskog podražaja.
Nastavlja se...
LITERATURA:
DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu (7. XII. 1965.), br. 19, u: Dokumenti, Zagreb, 72008. (dalje: GS).
FRANJO, Očvrsnite srca (Jak 5, 8). Poruka za korizmu 2015. (28. I. 2015.), u: http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=166930 (29. I. 2015.)
Claude GEFFRÉ, Das Schicksal des christlichen Glaubens in einer Welt des Indifferentismus, u: Concilium, 19 (1983.) 5, 377-387.
Jakov JUKIĆ, Antropologija vjerske ravnodušnosti, u: Obnovljeni život, 41 (1986.) 3-4, 237-250.
Ivan-Pavao STRILIĆ, Pojam i pojava religiozne indiferencije, u: Obnovljeni život, 41 (1986.) 3-4, 197-205.
Lino VELJAK, Agnosticizam i vjerski indiferentizam, u: Diacovensia, 21 (2013.) 2, 237-249.
