Većina hercegovačkih fratara koji su stradali 1945. godine ubijena je u prvoj polovici veljače. Uz njih se ovih dana prisjećamo još jednoga mučenika koji nije dao da ga prestraše nijedne vlasti i sile tijekom njegova života, napose tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća. Riječ je o blaženom Alojziju Stepincu, a ovdje ćemo ukratko prikazati njegov odnos s hercegovačkim franjevcima.
Većina hercegovačkih fratara koji su stradali 1945. godine ubijena je u prvoj polovici veljače. Uz njih se ovih dana prisjećamo još jednoga mučenika koji nije dao da ga prestraše nijedne vlasti i sile tijekom njegova života, napose tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća. Riječ je o blaženom Alojziju Stepincu, a ovdje ćemo ukratko prikazati njegov odnos s hercegovačkim franjevcima.
Prvi nama poznati dokumentirani susret tada svećenika Stepinca i jednoga hercegovačkog franjevca zbio se 1933. godine u Zagrebu kada je u Zagreb u ured novoosnovanog Caritasa Zagrebačke nadbiskupije (koji je osnovao Stepinac) došao tadašnji hercegovački provincijal fra Dominik Mandić. Iduće godine Stepinac je imenovan nadbiskupom koadjutorom a susreti njih dvojice otada su bili češći jer bi mu fra Dominik Mandić dolazio u posjet kad god bi došao u Zagreb. Tijekom tih susreta nadbiskup Stepinac pitao bi za stanje u Hercegovini, ne samo vjersko, nego i političko, gospodarsko i kulturno stanje, a fra Dominik bi mu sve potanko objašnjavao. Redovito bi nadbiskup Stepinac napominjao kako bi rado otišao u Bosnu i Hercegovinu. To se i ostvarilo 1938. godine. Te je godine nadbiskup Stepinac išao na proslavu 30 godina biskupstva Ivana Šarića u Sarajevu. Tijekom toga putovanja svratio je u Tomislavgrad, Posušje, Široki Brijeg i Mostar. U svakom gradiću fratri su ga skupa s narodom svečano dočekali, a nadbiskup je svaki put ostao zadivljen svečanim dočecima. Bio je zadovoljan pastoralnim radom franjevaca i pobožnošću hercegovačkog stanovništva. Njegov drugi posjet Hercegovini zbio se u listopadu 1942. godine kada je u Mostaru bio suposvetitelj novoga mostarsko-duvanjskog biskupa don Petra Čule. Zbog ratnih opasnosti nije se dugo zadržavao u Mostaru, ali je, nakon što je uvidio kako je stanje u Hercegovini teško, slao preko nadbiskupijskoga Caritasa pomoć Hercegovini.
Kada je fra Dominik Mandić otišao u Rim, započeo je blisku suradnju s nadbiskupom Stepincem. Tako ga je nadbiskup zamolio da počne prikupljati povijesna svjedočanstva za proglašenje svetim tada blaženoga Nikole Tavelića. Upravo je fra Dominik odigrao jednu od ključnih uloga za proglašenje svetim Nikole Tavelića. Skupa su surađivali u obrani hrvatskoga klera pred papom jer su papi dolazila lažna svjedočanstva (talijanskih vojnih kapelana!) o djelovanju pojedinih svećenika i franjevaca. Osim toga nadbiskup Stepinac je preko fra Dominika slao pomoć zatočenim Hrvatima koji su se nalazili u raznim logorima u Italiji jer se nisu slagali s talijanskim vlastima u primorskim krajevima i Dalmaciji. Nakon što je Italija kapitulirala 1943. godine trudili su se te iste zatvorenike vratiti natrag na njihova ognjišta.
U veljači 1945. godine ubijeno je preko 40 franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije i bilo je jasno da će se Crkva suočiti s novim neprilikama. Nadbiskup Stepinac sazvao je prvu biskupsku konferenciju u novonastaloj državi, a koja se održavala od 17. do 22. rujna 1945. Zaključke zasjedanja tiskali su u dokument prozvan Pastirsko pismo. Tim pismom biskupi su htjeli uspostaviti kakav-takav odnos s komunističkim vlastima. Isto tako željeli su biskupi raščistiti neke stvari s komunističkim vlastima, npr. pitanje pobijenih svećenika, redovnika i redovnica. Kao najveći zločin naveli su sljedeće:
Tko može dokazati, da su toliki na smrt osudjeni katolički svećenici uistinu zločinci, koji zaslužuju smrtnu osudu? Zar su oni svi bili koljači? Tako su na pr. u franjevačkom samostanu na Širokom Brijegu poubijani bez sudskoga postupka svi franjevci, koji su se tamo nalazili-njih 28 na broju – premda nitko od njih nije uzeo ni puške u ruke, a kamo li se borio protiv narodno-oslobodilačke vojske – kako ih se je lažno optuživalo – i premda su gotovo svi bili poznati kao protivnici fašističke ideologije. Bilo je slučajeva, gdje su tisuće vjernika, široke mase naroda, tražile od vlasti, da im puste njihove svećenike na slobodu, jer oni jamče, za njihovu nevinost. Pa ipak su bili osudjeni.
Zbog ovoga pisma, a napose zbog pitanja zašto su ubijeni hercegovački franjevci, započeo je progon nadbiskupa Stepinca. Već spomenuti fra Dominik Mandić nije zaboravio nadbiskupa pa mu je – kada je to bilo moguće – slao pakete pomoći preko nekog svećenika ili časne sestre jer redovitim putem to nije mogao. Koliko je cijenio Stepinčevu žrtvu govori i činjenica da je 1949. godine u Grottammareu u Italiji osnovao ''Srednjoškolsko đačko društvo Stepinac'' jer je želio da hrvatska mladež sebi za uzora uzme upravo nadbiskupa Stepinca.
Od 1946. godine nadbiskup Stepinac nalazio se u Lepoglavi. S obzirom da je njegov progon imao odjek u svijetu komunističke su vlasti imale poseban tretman prema njemu tako da je imao zatvorsku kapelicu gdje je svakodnevno slavio svetu misu. Dvije godine kao ''ministrant'' služio mu je tadašnji hercegovački provincijal fra Jerko Mihaljević koji je bio uznik kao i on. Jedina molba koju je nadbiskup Stepinac uputio komunistima jest ta da puste fra Jerku na uvjetnu slobodu. Oni su mu tu molbu ispunili pa je fra Jerko izišao iz zatvora 21 dan nakon nadbiskupa. Dok je (sada već kardinal) Stepinac boravio u kućnom pritvoru u Krašiću, fra Dominik Mandić je sudjelovao u slanju američkih liječnika u Krašić kako bi ustvrdili i koliko-toliko poboljšali zdravstveno stanje kardinala Stepinca. Osim toga, fra Dominik je na nagovor liječnika koji su liječili kardinala počeo skupljati dokumentaciju za proglašenje kardinala Stepinca blaženim. U glasilima hercegovačkih franjevaca u Americi pisani su razni članci o kardinalu, njegovu suđenju i uzništvu i tako obavještavali svjetsku javnost o Stepinčevu slučaju. Također, u izdanju hercegovačkih franjevaca Ziral u Rimu je 1974. godine tiskan prvi životopis kardinala Alojzija Stepinca koji je napisao fra Aleksa Benigar, franjevac Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda. Ova knjiga pobila je razne laži koje su komunisti stvorili o Stepincu i na taj način širila istinu o njemu, barem među iseljenim Hrvatima, ali i cijelome svijetu.
I na koncu, ''suradnja'', ovaj put duhovne naravi, između blaženoga Stepinca i hercegovačkih franjevaca traje do današnjega dana kroz razne molitve i pobožnosti izrečene njemu u zagovor, a i franjevci su mu posvetili jednu župu u Chicagu u Sjevernoj Americi i jednu, nedavno izgrađenu, filijalnu crkvu u župi Kočerin. Neka se ta ''suradnja'' i dalje nastavi. Blaženi Alojzije, spomeni se kod Boga svojih fratara i svoga hrvatskoga naroda.
Mir Vam i dobro!
