Početkom 18. stoljeća u čitavoj Hercegovini ostala je samo jedna mala crkva u kojoj su se mogli normalno vršiti vjerski obredi. Druga crkva izgrađena je tek sredinom 19. stoljeća, a nakon nje ubrzo su se počele graditi i ostale crkve. Pitamo se gdje su i kako kroz ovih oko 150 godina katolici vršili vjerske obrede?
Početkom 18. stoljeća u čitavoj Hercegovini ostala je samo jedna mala crkva u kojoj su se mogli normalno vršiti vjerski obredi. Druga crkva izgrađena je tek sredinom 19. stoljeća, a nakon nje ubrzo su se počele graditi i ostale crkve. Pitamo se gdje su i kako kroz ovih oko 150 godina katolici vršili vjerske obrede?
Što se tiče prostorâ, svete mise bi obično slavili u kućama ili improviziranim kolibicama ukoliko bi bilo nevrijeme ili na grobljima i na posebnim misištima ukoliko bi vrijeme bilo sunčano i toplo. Potresno je svjedočanstvo fra Filipa Lastrića koji piše svećenicima sljedeće: ''Znam, da crkava ne imajući valja vam tražiti zgrada i pojata ili načinjati kolibice pod dubjem (hrastovima) te kabanicom pokrivši misu govoriti…'' Svećenik bi došao na jedno od spomenutih mjesta nekoliko sati prije svete mise i puhnuo u rog i na taj bi način obavijestio okolno stanovništvo gdje će slaviti svetu misu. Nakon toga stajao bi sa strane, negdje ispod hrasta ili uz kameni zid i ispovijedao katolike koji bi dolazili. Dok bi čekao one koji bi se htjeli ispovjediti, vrijeme je koristio za vjersku poduku.
Svećenik bi sa sobom nosio sav pribor potreban za vršenje obreda pa tako i oltar. Ako čitamo vizitacije apostolskih vikara iz 18. i 19. stoljeća, vidimo da su uvijek uz broj duša po župama popisivali i prijenosne oltare. Prijenosni oltari nisu bili novina u to vrijeme. Potječu još iz vremena početaka kršćanstva kada se obredi nisu vršili po crkvama nego u kućama i katakombama. Kada su progoni kršćana prestali, mogle su se graditi crkve i u njima postavljati oltari bez bojazni da će biti oskvrnuti. No u Hercegovini (i Bosni) došlo je vrijeme oskvrnuća svetih mjesta pa su se franjevci i katolici vratili u vrijeme prvih kršćana i živjeli kao oni: sastajali bi se na grobljima, u ponikvama ili u kućama i slavili svetu misu. Ako je trebalo bježati od Turaka franjevci bi jednostavno ponijeli sa sobom prijenosne oltare tako da u mnogim slučajevima nije moglo doći do oskvrnuća svetih predmeta.
Prijenosni je oltar ustvari jedna kutija (sanduk) čiji se gornji dio mogao razvući kao stol koji je služio kao oltar. Donji se dio kutije (sanduka) sastojao od nekoliko pregrada različite veličine u kojima je pohranjivano liturgijsko posuđe. Obično se prevozio na teglećoj životinji, volu ili konju. Oltari su ukrašavani likovima svetaca, no ponajviše su se na njima mogli vidjeti likovi Isusa Krista ili Blažene Djevice Marije. Osim slika na njima su se nalazile osnovne misne molitve tako da svećenik nije morao sa sobom nositi misal. Izrađivali su ih lokalni stolari na nagovor biskupa i svećenika tako da su ih župe imale po više primjeraka. Osim što su pomagali lokalnom stanovništvu naručujući od njega prijenosne oltare, franjevci su kod istog stanovništva poticali smisao za umjetnost i kulturu jer su prijenosni oltari trebali biti lijepo izrezbareni i naslikani. S izgradnjom crkava nestalo je prijenosnih oltara. Nažalost, rijetko koji je sačuvan da nam svjedoči te teške, a opet plodonosne (ne)prilike…, jer: gdje je Crkva trpjela, vjera je jačala.
Mir Vam i dobro!
