Novoizabrani mostarsko-duvanjski biskup msgr. Petar Palić u jednome je intervjuu spomenuo kako je u njegovu kraju u drugoj polovici 19. stoljeća pastoralno djelovao fra Franjo Brkić, član albanskih franjevaca koji je rođen u Hercegovini. U čast novoimenovanom biskupu odlučili smo istražiti fra Franjin životni put i prikazati ga u nastavku.
Novoizabrani mostarsko-duvanjski biskup msgr. Petar Palić u jednome je intervjuu spomenuo kako je u njegovu kraju u drugoj polovici 19. stoljeća pastoralno djelovao fra Franjo Brkić, član albanskih franjevaca koji je rođen u Hercegovini. U čast novoimenovanom biskupu odlučili smo istražiti fra Franjin životni put i prikazati ga u nastavku.
Fra Franjo (krsnim imenom Mate) rodio se 17. lipnja 1851. u selu Rasnu, na južnomu dijelu današnje širokobriješke općine, od oca Andrije i majke Milice. Osnovnu naobrazbu završio je kod lokalnih franjevaca-učitelja, a srednjoškolsko obrazovanje polazio je na Širokom Brijegu do 1867. godine. Te godine ulazi u novicijat na Širokom Brijegu i dobiva redovničko ime fra Franjo. Godinu novicijata završava 17. travnja 1868. te nastavlja svoj franjevački put studirajući filozofiju opet na Širokom Brijegu sve do 1871. godine kada studij nastavlja u Rimu. Nije nam poznato kada je položio svečane zavjete, a najvjerojatnije je to učinio 1871. godine. U Rim odlazi skupa s fra Jakom Vasiljem i tu ostaje sve do 1875. godine kada završava studij. Nije nam poznato kada je osjetio poziv na odlazak u misije. Je li poziv dobio tijekom novicijata ili u Rimu tijekom studija? Možda je studirao s nekim fratrima iz Albanije i Kosova koji su ga zainteresirali i probudili u njemu misijski poziv?! Ta će nam pitanja do daljnjega biti enigma.
Nakon studija u Rimu, 1875. godine fra Franjo odlazi na misiju u Kosovo. U Prizrenu ga je za svećenika zaredio biskup fra Dario Buciarelli 20. lipnja 1875., a mladu misu slavio je 24-og istoga mjeseca. To doznajemo iz pisma koje je poslao tadašnjemu kustodu Hercegovačke franjevačke kustodije fra Paškalu Buconjiću 10. srpnja 1875. U istome pismu piše mu kako će postati župni vikar u Janjevu, a za Janjevo piše da ''je na Kosovu polju širokomu blizu rieke Sitnice i grada Prištine. Varošić (gradić, op. A. P.) je od 400 kuća oko prilike, od kojih 350 kršćanske. Svi mi govore da će mi biti ljepo.'' Tako naš fra Franjo piše o Janjevu. Osim o Janjevu u kojemu je djelovao piše i o ostalim župama u ''Skopljanskoj nadbiskupiji''. Tako nam piše da ih je nekada bilo 17, a u njegovo vrijeme samo 6 i da katolika ima oko 5000 duša, a njih opslužuje 5 svećenika i 10 franjevaca (s njim) i jedan časni brat. Sjedište nadbiskupije je u Prizrenu, a ne u Skoplju jer se ''svi kršćani poturčiše na silu'', a od samostana i crkve ''Turci su učinili tamnicu''. Takve je uvjete zatekao naš misionar. Očito se time nije dao pokolebati, dapače, izgleda da je dobio još više snage za djelovanje.
U Janjevu se zadržao 23 godine. Kroz to vrijeme uspio je izgraditi školu u kojoj je radio kao učitelj i crkvu, a čak je i 9 Janjevčana poslao u fratre. Osim na duhovnom i prosvjetnom trudio se i na gospodarskom polju. Janjevčane je učio kako saditi i održavati voćnjake i vinograde. Zbog takvoga angažmana bio je na udaru turskih vlasti koje su ga htjele ubiti. Tako su mu htjeli oduzeti školu koju je izgradio 1884. godine, a on ju je spasio ogradivši i crkvu i školu visokim zidom. Naime, nisu mu je mogli oduzeti zato što po zakonu nisu smjeli ništa dirati unutar crkvenoga dvorišta. Doveo je i učitelja pjevanja Jakova Sliškovića koji je osnovao muški pjevački zbor. Skupa su fra Franjo i Jakov Slišković radili na očuvanju hrvatskoga jezika u Janjevu. Od silnoga stresa koji su mu uzrokovali Turci patio je kako duhovno i duševno tako i zdravstveno. Na kraju se ušlagirao i otišao na liječenje u Beč. Kada se vratio iz Beča Janjevčani su mu napravili svečani doček, ali je on nedugo nakon toga preminuo (11. rujna 1898.), a pokopan je ispod oltara Srca Isusova u crkvi sv. Nikole.
Rodnu Hercegovinu nije zaboravio, usprkos neimaštini u kojoj je živio uspio je svojoj rodnoj župi darovati crkveno zvono 1889. godine. U pismima se stalno raspitivao o stanju na rodnoj grudi. Unatoč svemu ostao je vjeran svome Janjevu i Janjevčanima koji ga se rado sjete.
Fra Franjo je započeo povijest jedne lijepe suradnje između Janjevčana i hercegovačkih franjevaca. Nakon njega još je nekoliko misionara djelovalo u Kosovu i Albaniji. Posljednji misionari iz Albanije povukli su se 2004. godine. Danas se ta veza ponajviše očituje zagrebačkoj Dubravi gdje Janjevčani redovito pohađaju liturgijska slavlja u crkvi i samostanu hercegovačkih franjevaca. Osim toga, tu su različite proslave i kulturne manifestacije u samostanskim prostorima. Nadamo se da će ta suradnja i dalje potrajati, a fra Franji želimo da uživa plodove svoje mukotrpne i teške žetve. Mir Vam i dobro!
