"Svjedočanstvo svoje neizmjerne ljubavi ostavio je Isus, kad je na posliednjoj večeri u oči svoje smrti ustanovio presv. oltarski Sakramenat. Sva ova i bezbroj drugih djela, koja je Isus učinio za rod ljudski, proiztekla su iz Njegova božanskoga Srca."
Početkom prošloga stoljeća među katoličkim pukom hrvatskoga ozemlja bila je raširena i vrlo popularna pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu. Čitave katoličke organizacije stavljale su se pod zaštitu Srca Isusova. Jedan od zagovornika njegova štovanja bio je i provincijal i mučenik o. fra Leo Petrović. Pronašli smo jedan njegov članak iz davne 1909. godine o Presvetom Srcu Isusovu. Neke poruke ovoga članka i danas su nam aktualne te ga donosimo u cijelosti. Pročitajmo i razmatrajmo što nam fra Leo poručuje o ovoj svetkovini. Također, neka vam je blagoslovljena i sretna današnja svetkovina!
Štovanje Presv. Srca Isusova tako je staro, kao što je stara sâma crkva Isusova. Pobožnost presv. Srca gojili su svi najviši sveci, osobito sv. Augustin, sv. Franjo Asiški, sv. Bonaventura, sv. Toma Akvinski, sv. Bernardo, sv. Bernadin Sienski, sv. Franjo Saleški, sv. Vjekoslav Gonzaga i mnogi drugi.
Nu ova se je pobožnost obavljala samo od pojedinih osoba. U sedamnaestom stoljeću posluži se Providnost jednom skromnom, nevinom i svetom djevicom Marijom Magdalenom Alacoque (Alakok), da se ova pobožnost stade razgranjivati po svim katoličkim zemljama. To se ovako dogodilo: Sveta Marija M. Alacoque živjela u samostanu bl. Djev. Marije u Francuzkoj u gradu Palai-le-Monial. Ova je sveta redovnica još od svoga djetinjstva ljubila Isusa osobito u presv. oltarskom sakramentu, a sve je mrzila, što bi ju od te ljubavi moglo odvratiti. Jednoga dana, u osmini Brašančeva, ukaže joj se Isus i odkrivši svoja prsa, pokaže joj svoje presveto Srce, koje je bilo sve u plamenu, okruženo viencem od trnja, iz rana mu krv tekla, odozgor u nj zaboden križ – sve, što nas podsjeća na njegovu neizmjernu ljubav prema rodu ljudskomu. Blagi Spasitelj je rekao blaž. Alacoque: „Evo Srce, koje je toliko ljubilo ljude i koje nije ništa štedilo, da se žrtvuje i izcrpi, samo da im pokaže svoju preveliku ljubav; ali mjesto zahvale od većine ljudi ne primam drugo do li nezahvalnost, koju mi pokazuju svojim prezirom, nepristojnošću, svetogrdjem i svojom hladnoćom, primajući me u sakramentu ljubavi (u sv. pričesti); ali me ipak najviše boli, što se medju takovim nalaze i oni, koji su meni posvećeni. To je eto, radi čega od tebe tražim, da u prvi petak iza osmine Brašančeva bude posebna svetkovina na čast mojemu srcu, vraćajući mu čast javnom zadovoljštinom, pričešćujući se taj dan, da mu se povrati čast radi uvreda, koje su mu nanešene za vrieme, dok je bilo izloženo na oltarim. Ja ti obećajem, da će moje Srce one obilno darivati milošću svoje ljubavi, koji mi budu tu čast izkazivali“.
Na to je rekla bl. Marija Margarita: „Ali, Gospodine moj, na koga se to ti obraćaš: na stvorenje zločesto, na toli nevoljnu griešnicu, koja je samo kadra, da svojom nevriednošću zaprieči, da se tvoja volja ne izvede? Ta ti imaš toliko plemenitih duša, koje bi mogle tvoj naum izvesti“.
A Isus joj odgovori: „Zar ti ne znaš, da se ja služim slabim stvorovima, da posramim jake? Da ja redovito po malenim i po siromašnim svoju moć čim jasnije običavam pokazati, da ne bi sebi samim štogod svojatali“.
S tim je riečima Isus naredio, da se svetkuje svetkovina Njegova Srca i naredio je istoj bl. Mariji Margariti, da potraži o. Kolombiera D. I. i on da ju rukovodi i neka nastoji, da se ta pobožnost što više razširi. Isus je sam istoj blaženoj izjavio, da sve potežkoće, koje će ljudi stavljati, ne će moći zapriečiti širenje ove pobožnosti. Ovo se je kroz kratko vrieme i obistinilo.
Isus je htjeo, da se Njegovo Srce slavi najviše radi toga, jer se srce i kod ljudi smatra izhodištem svih dobrih i plemenitih osjećaja, osobito ljubavi, koja je jedna od najljepših krieposti, a ljudima od najpotrebitijih. Isus je htjeo suprotstaviti svoje božansko srce pokvarenim ljudskim srcima, iz kojih proizlaze najogavnije opačine: mržnja, osvada, klevetanja, zavist i t. d. Dandanašnji tako se daleko došlo, da se gotovo nije moguće poslužiti riečju „ljubav“, a da se na zlo ne misli. Zato je Isus sa pobožnošću k svomu presv. Srcu htjeo nam pokazati, kakova mora biti naša ljubav, da naime ljubimo samo kriepost, t. j. ono, što je od Boga i što k Bogu vodi. Isus je iz ljubavi sašao medju nas i čovjekom postao, da mogne za nas trpjeti i umrieti. On je iz čiste ljubavi prama nama podučavao nas riečju i primjerom, šta moramo vjerovati i šta činiti za spasiti se. Svjedočanstvo svoje neizmjerne ljubavi ostavio je Isus, kad je na posliednjoj večeri u oči svoje smrti ustanovio presv. oltarski Sakramenat. Sva ova i bezbroj drugih djela, koja je Isus učinio za rod ljudski, proiztekla su iz Njegova božanskoga Srca.
Pobožnost prama presvetom Srcu našega Spasitelja sama se po sebi najbolje preporučuje. Mi našim čitateljima i svim pobožnim dušama najtoplije preporučujemo, da se upišu u pobožnu bratovštinu presv. Srca Isusova, kojoj su rimski pape mnoge oproste podielili.
Fra Leo Petrović
