Stoga Isus stupa na scenu. Vrši svoju zadaću. Lomi krhkosti i podijeljenosti te daje cjelinu, Upotpunjuje. Jer je zavodljivost njegova trenutka jača. On nudi konkretnost, jer je i sam konkretan. Traži iskorak u ozbiljnost njegova trenutka koji čini sve novo.
Mt 9,36 – 10,8
U ono vrijeme: Kad Isus ugleda mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira. Tada reče svojim učenicima: »Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.« Dozva dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć. A ovo su imena dvanaestorice apostola: prvi Šimun, zvani Petar, i Andrija, brat njegov; i Jakov, sin Zebedejev, i Ivan, brat njegov; Filip i Bartolomej; Toma i Matej carinik; Jakov Alfejev i Tadej; Šimun Kananaj i Juda Iškariotski, koji ga izda. Tu dvanaestoricu posla Isus uputivši ih: »K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova! Putom propovijedajte: ’Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte!«
Kako je zanimljivo da ti, dragi čitatelju, baš u ovom trenutku čitaš ove riječi. Nešto te je ponukalo da klikneš na poveznicu koja te je ovdje dovela. Kako je zadivljujuće promatrati samo – trenutak. Koliko je otajstven i blizak u svojoj čvrstoj i neizbježnoj prolaznosti. A tek koliko se sjećamo nekih trenutaka. A neke želimo zaboraviti. No, bilo kako bilo, oni sačinjavaju naš život. Svaki od njih komadić je materijala u mozaiku koji malo-pomalo dobiva jasnoću i konkretnost. Možda smo neke trenutke već postavili u budućnost pa napeto iščekujemo njihovo ostvarenje ili smo pak prestrašeni pa činimo sve što možemo da do njih uopće ne dođe. Pritom trošimo sadašnje trenutke kako bismo maštali o budućim ili o prošlim. Kao da nasilno želimo oteti dostojanstvo tom najmanjem djeliću vremena. Dostojanstvo bivanja.
A trenutak kao takav u svojoj krhkosti daruje potpunu slobodu gospodarenja nad njim. Prepuštanje ogoljenom trenutku uistinu otvara vrata nadnaravne zbilje u kojoj trenutak ne prestaje postojati. Tada gubi svojstvo trajanja jer u svojoj jednostavnosti postaje nedjeljiv i neprolazan. Kronološko vrijeme će itekako istjecati, ali trenutak ostaje. Vječni trenutak u mnoštvu trenutaka postaje autoritet i osvaja svojom zamamnošću te mami pojedinca da ostane u njemu.
Koliko li su samo dragocjeni pojedinci koji uživaju trenutak… Tek njihova pojava i prisutnost stvara ozračje koje mirno potiče da se tom istom ambijentu prepusti. Toj opojnoj struji. Trenutku. Pokušajmo si dočarati količinu Isusove uzrujanosti kada je „samo na trenutak“ ugledao mnoštvo u kojemu pojedinac odudara od drugoga, ali i od samoga sebe te ne uspijeva vidjeti za kojim trenutkom ide. Ne čudi nas da je takav prizor u njemu izazvao sažalijevanje. Toliko lažnih i predočenih trenutaka koji se ponašaju poput kakvog opijata. Daju nekakvo fiktivno zadovoljstvo koje je prolazno kao i taj trenutak. Ali uvijek traži još. Uvijek traži više i nikad mu nije dosta. A onaj koji mu se predao, pritom odlučno tvrdeći da je to istinski trenutak, ponaša se zaista kao ovca koja ne zna kuda ide. Stoga Isus stupa na scenu. Vrši svoju zadaću. Lomi krhkosti i podijeljenosti te daje cjelinu, Upotpunjuje. Jer je zavodljivost njegova trenutka jača. On nudi konkretnost, jer je i sam konkretan. Traži iskorak u ozbiljnost njegova trenutka koji čini sve novo. Dobri pastiru, budi naš trenutak!
