Stoga i ti, dragi čitatelju, stupi u razgovor s ovim čovjekom. Dobitak je na tvojoj strani. U svakom pogledu. A jednom kada razgovor dođe svome kraju, shvatit ćeš da je uvijek on bio taj koji je prvi počeo pričati. Zbog toga on i jest najveći komunikator.
Mk 1, 21-28
U gradu Kafarnaumu Isus u subotu uđe u sinagogu i poče naučavati. Bijahu zaneseni njegovim naukom. Tâ učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci.
A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom. On povika: »Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!« Isus mu zaprijeti: »Umukni i iziđi iz njega!« Nato nečisti duh potrese njime pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega. Svi se zaprepastiše te se zapitkivahu: »Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.« I pročulo se odmah o njemu posvuda, po svoj okolici galilejskoj.
U međuljudskim odnosima bez puno razmišljanja možemo istaknuti razgovor kao pojavu koja spada među primarne načine razmjene informacija i poruka. Možemo ga definirati kao verbalnu ili neverbalnu komunikaciju koju jedan ili više sudionika čini jedan s drugim. Unutar takvoga komunikacijskog kanala postoje akteri koje možemo ocijeniti kao vrhunske sugovornike, koji nam u intimi četiri oka ili u dupkom punoj konferencijskoj dvorani vrlo lako i jednostavno mogu iznijeti svoja stajališta bez prevelikih zbunjivanja nas samih. S druge strane, postoje oni ljudi koje, sve i da to želimo svim srcem, ne možemo shvatiti što nerijetko uzrokuje pogrešno interpretiranje njihove poruke te – ako dođe do takvoga scenarija – njihove poruke krivo prenosimo ostalim budućim sudionicima naših razgovora.
No, nije strana pojava da smo mi ti koji pogrešno razumijevamo vrlo lijepo sročenu poruku, što može uzrokovati dodatnu zbunjenost, ako ne zatražimo da nam se ta ista poruka ponovno prenese i protumači. Prema tome, lijepo bi bilo imati pred sobom sliku sugovornika koji se pred nama nalazi, uzimajući u obzir ponajviše njegovu razinu shvaćanja samoga sebe i svijeta oko njega. Jedan od onih vrsnih komunikatora čije smo karakteristike naveli svakako je Isus. Jedan komunikolog čak je diskretno poslao poruku da je on najveći komunikator.
Promatrajući evanđeoski odlomak uočavamo da je Isusu prioritet razgovor i prakticiranje vlastitoga poučavanja, odnosno ne zadržavanje na razini riječi, nego pretakanje riječi u djela. Evanđelist ne donosi što je točno naučavao u tu konkretnu subotu, ali nedvojbeno je da reakcija naroda koji je bio zanesen njegovim naukom može posvjedočiti o kolikoj se retoričkoj sposobnosti radilo.
Daljnja razrada izvještaja izrazito je zanimljiva. Marko na vrlo lijep način slaže prioritete u opisu pojedinca koji se izdvojio iz mase u sinagogi. Veli da se tu našao čovjek opsjednut nečistim duhom. A na jednostavan, skoro neprimjetan način mogao je reći da se u sinagogi našao nečisti duh koji je opsjednuo konkretnu osobu. Fenomenalno nam želi ponovno dozvati u svijest da je Bogu uvijek na prvome mjestu čovjek sa svim svojim karakteristikama. Jer je isti taj Bog stvorio čovjeka na vlastitu sliku i priliku. No, u razgovoru između Isusa i toga čovjeka pronalazimo nekoliko interesantnih pojava. Jedna od njih očitovana je u nekulturi vođenja razgovora koju uočavamo u bahatosti nepružanja prilike za odgovor, jer sam duh daje odgovor na vlastito postavljeno pitanje. A to nečisti duh uvijek i radi. Ne daje prostora nečemu čistom, lijepom i istinitom. Obmanjuje svakog sugovornika, ali i govornika. Zbog toga je i razumljivo ušutkivanje duha. Možda čak i nije trebalo od njega tražiti da umukne, vjerojatno bi i sam to napravio kad se pred njim nađe onaj tko je Istina.
Tu se krije ključ. Isus nikad u pojedinoj osobi ne vidi zlo kao njegovu karakteristiku, kao što nije vidio grešnicu koju su po zakonu trebali kamenovati jer je bila uhvaćena u preljubu, nego vidi istinu. Vidi Čovjeka. Muškarca i ženu, koji su se u konkretnoj situaciji mučili s određenom teškoćom. Zamamna li pogleda! Zbog toga se i ne obraća čovjeku, nego nečistom duhu. Ovakav pogled ni po čemu ne opravdava niti podupire činjenje grijeha, nego upućuje na odvažnost gledanja u te iste milosne oči kada se nalazimo u napasti odnosno u trenutcima kada nas neki „nečisti duh“ guši i ne da nam disati. A Isus, u svojoj mudrosti i pronicljivosti, ostavlja nam trajnu garanciju stupanja u razgovor s njim.
Stoga i ti, dragi čitatelju, stupi u razgovor s ovim čovjekom. Dobitak je na tvojoj strani. U svakom pogledu. A jednom kada razgovor dođe svome kraju, shvatit ćeš da je uvijek on bio taj koji je prvi počeo pričati. Zbog toga on jest i najveći komunikator*.
* Naslov teksta ujedno je naslov knjige fra Ike Skoke.
