Biti kršćanin, zapravo, ne znači samo vjerovati da Bog postoji i da je svemoguć, već da je djelovao i želi djelovati kroz svoga vlastitoga Sina koji je došao među nas. Ne samo da je došao k nama i dokazao svoju solidarnost s nama vodom svoga krštenja, već nam je i dokazao svoju ljubav kroz vodu i krv koje su potekle na križu iz njegova kopljem probodena boka.
Mk 1, 7-11
U ono vrijeme: Propovijedao je Ivan: »Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.«
Onih dana dođe Isus iz Nazareta galilejskog i primi u Jordanu krštenje od Ivana. I odmah, čim izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj, a glas se zaori s nebesa: Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!
Isusovo krštenje predstavlja objavu Isusova identiteta, otkriva početak i značenje njegova poslanja. Sve je to temelj kako bi čovjek otkrio samog sebe, vjernik svoju savjest. Krštenje je preduvjet spasenja za one koji su upoznali Krista. Isusovo krštenje, a i naše, za nas je vidljivi znak Božje prisutnosti, dar Njegove milosti i istine te znak naše pripadnosti Crkvi, koju svjesno i slobodno odabiremo i kojoj darujemo svoju ljubav i radost. Svaki od nas u sebi nosi posinjenje koje počinje sakramentom krštenja.
Propovijedanje Ivana Krstitelja pobudilo je u Izraelu velik poticaj na obraćenje. Svi oni koji su odlučili promijeniti svoj život i Bogu dati njegovo pravo mjesto, došli su se uroniti u vode Jordana u znak nutarnjeg obraćenja. Isus se dobrovoljno želio pridružiti eliti svoga naroda, ne eliti moći, lakoće i kulture, već eliti vjere i pouzdanja u Boga. Zbog toga ga je Ivan, iako je Isus bio bez grijeha, krstio.
Vidimo da je Isus svoj javni život započeo činom poniznosti i blizine s ljudima koje je došao spasiti i upravo je u taj trenutak Bog odlučio pokazati svoju blizinu sa Sinom. Dok izlazi iz vode, Isus vidi kako se nebo otvara i Duh se poput goluba spušta prema njemu. Istoga trenutka, prateći ovaj let Duha koji ga je nagovijestio, začuo se glas s neba, Božji glas: "Ti si moj Sin, ljubljeni, u tebi mi je sva milina". Isus koji sluša, Otac koji govori, Duh koji silazi.
Od prve stranice Evanđelja očituje se Sveto Trojstvo, a otajstvo Isusa, pravoga Boga i pravoga čovjeka počinje se otkrivati. U trenutku kad se Isus ponizio i želio postati brat među braćom, Bog Otac ga slavi kao svoga Sina, svoga Ljubljenoga, onoga u kome se prepoznaje i uživa. Kad se sve uzme u obzir, to je sinovska milost koju doživljavamo kad dopustimo Bogu da učini svoje: čim odani tražimo put poniznosti, čim doživimo istinsku solidarnost s braćom i sestrama, Bog nas proslavlja kao svoga ljubljenoga sina.
Ova stranica Markova evanđelja jedna je od prvih napisanih o Isusu; naprotiv, Ivanovo evanđelje jedno je od posljednjih djela Novoga zavjeta čime je tema Isusova krštenja smještena na određeni način u svjetlu njegove smrti koja nam daje život. "Tko je pobijedio svijet „, kaže Ivanovo evanđelje, „ako ne onaj koji vjeruje da je Isus Sin Božji?"
Biti kršćanin, zapravo, ne znači samo vjerovati da Bog postoji i da je svemoguć, već da je djelovao i želi djelovati kroz svoga vlastitoga Sina koji je došao među nas. "To je on", nastavlja Ivan, "koji je došao vodom i krvlju, Isus Krist, ne samo vodom, već vodom i krvlju". Ne samo da je došao k nama i dokazao svoju solidarnost s nama vodom svoga krštenja, već nam je i dokazao svoju ljubav kroz vodu i krv koje su potekle na križu iz njegova kopljem probodena boka. Ta voda i ta krv prolivene su samo jednom, ali u određenom smislu one i dalje svakodnevno teku u Crkvi, jer predstavljaju vodu za naše krštenje i čašu krvi za naše euharistije. To je ono što Duh Sveti svjedoči danas u Crkvi: cijelo Isusovo otajstvo spašava nas, od Božića do Gornje sobe, od krštenja do križa; i Jordan koji nas krsti, to je rijeka žive vode, to je Duh Sveti koji je za nas izvirao iz Isusove slave.
