Naslonimo glavu, kao apostol Ivan, na prsa Isusu i slušajmo što nam to Bog želi reći, uzdignimo srce u visine k promatranju Riječi, a prije svega, oslobodimo se i očistimo od svih navezanosti i grijeha.
Iv 1, 1-18
Druga je Nedjelja po Božiću. Prošle nedjelje proslavili smo blagdan Svete Obitelji. Na isti dan bio je i blagdan sv. Ivana apostola i evanđelista koga ćemo evo i danas malo spomenuti. Prije nego bilo što kažemo o Proslovu Ivanova Evanđelja, potrebno je posvijestiti tko je bio Ivan. Svima je već poznata rečenica: „Učenik koga je Isus najviše ljubio.“ Dakako, Ivan nije ohol kad tako sam o sebi govori. Isus je ljubio i druge učenike i sav narod, ali dok Ivan tako govori znači da misli na sve nas. Tako je bilo i u trenutku kad mu Isus ostavlja svoju Majku – to vrijedi i za nas. Ivan je također onaj učenik kojemu se baš i ne spominje ime, te onaj koji je u „ključnom trenutku“ naslonio glavu na prsa Isusova. Za razliku od drugih evanđelista, Ivan promatra tajnu Boga s orlovskih visina. Zato ga se i prikazuje u simbolu orla. Bog se utjelovljuje, uzima tijelo običnog čovjeka u osobi Isusa Krista. Jednostavno rečeno, ovaj Proslov sadrži bitne riječi, zapravo sadržaj cjelokupnog Božića i božićnoga vremena. I Riječ je tijelom postala i među nama prebivala. Bog je postao čovjekom po Djevici Mariji. „Riječ je tijelom postala“ – ovo je Dijete Božji Sin - to nam govore riječi Ivanova Proslova. Bog je došao među nas, postao jedan od nas, povezao se sudbinski s čovjekom, to Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, i ostao čovjek. To je poruka Božića i temeljna misao kršćanstva.
Iako je Božić prošao, još smo u božićnom vremenu. Nema više govora o Betlehemu, ni o životinjama, ni o pastirima, ni o anđelima. Sad je sve nekako zavijeno u nekakav nama neobičan, uzvišen rječnik. Ne spominje se ni Dijete ni Majka. Sada nema osjećaja Božića, nema onoga što Božić čini Božićem, nego je ovo uzvišeni rječnik kojim se želi osvijetliti Isusova osoba, iznutra i izvana. Ovdje se spominje svjetlo koje svijetli u tami – kao ono u betlehemskoj noći. Govori se o Božjoj slavi koju možemo promatrati u tajni utjelovljene Riječi kao milost nad milostima. Nazire se i betlehemska spilja jer se govori o dolasku k svojima koji ga ne primiše, ne bijaše za njega mjesta u gradu ni svratištu. Kad se dobro promotri, ne govori se ni o čemu drugom nego o dolasku Boga među nas, samo iz drugog pogleda.
Ivan je, čini mi se, naslanjajući svoju glavu na grudi Kristove, upio sve blago mudrosti i znanja Otajstva Božjega. Da bi čuo Riječ Božju, on je zašutio i osluškivao. Šutnja je sredstvo samospoznaje. Ivan je jedna od onih gora o kojima je pisano: Nek' gore narodu urode mirom, a brežuljci pravdom (Ps 72,3). Gore, to su uzvišene duše, a brežuljci, male su duše. Ali zato su gore rađale mirom da brežuljci mogu uroditi pravdom. Koja je to pravda kojom rađaju brežuljci? Vjera, jer pravednik će od vjere živjeti (Rim 1,17; Hab 2,4). Male duše ne primaju vjeru ako velike duše ne prosvijetli Mudrost, pa da mogu malenima prenijeti ono što maleni mogu shvatiti i zaživjeti od vjere brežuljci jer gore urodiše mirom. Tim gorama pripadao je i Ivan koji je rekao:
„U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.“ Urodio je mirom promatrajući božanstvo Riječi. Uzdigao je svoje srce iznad svega stvorenoga da bi došao do Stvoritelja po kom je sve postalo.
„Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa“, jer je ona od iskona, od početka, ona nije nastala nego je ona od početka, u Boga. Po toj Riječi nastala su velika i mala stvorenja od anđela do crvića – anđeo dostojan neba, a crv zemlje.
„Što je postalo, u njemu je život i život bijaše ljudima svjetlo.“ Postala je zemlja, nebo je postalo i sva druga nebeska tijela, ali isti koji su postali nisu život: u mudrosti se na neki duhovni način nalazi razlog poradi kojega je zemlja postala, a taj razlog je život. Zamislite, na primjer, kako stolar pravi stol. Prvo u zamisli svoga umijeća ima stol, jer da nema odakle bi ga obrađujući izradio? Očima se ne vidi, dakle u duhu je na nevidljiv način a u djelu će postati vidljiv. Kad je stol napravljen, zar je prestao postojati u duhu? Drvo je potrošni materijal, pa i kad se raspadne, iz onoga koji je u duhu, može se novi napraviti. Stol u djelu nije život, u duhu je život, jer živi duša majstora gdje ustvari svi ti stolovi prebivaju prije nego se izrade. Zemlja, Mjesec, Sunce i dr. u umijeću su isti, dok su u stvarateljskom duhu život. Važno je ne odstupati od Krista rođena po tijelu, dok ne dođemo do Krista od jednog Oca rođena, k Riječi Bogu kod Boga, po kojemu je sve postalo: jer život koji je u njemu svjetlost je ljudima.
„Svjetlo u tami svijetli, i tama ga ne obuze.“ Mislim da još samo ona onečišćena srca prebivaju u tami poradi svojih grijeha i zbog toga ne mogu ugledati svjetlost. Ako je slijepac na suncu, sunce je njemu prisutno, ali je on suncu odsutan, tako je i svaki bezbožnik, svaki zlikovac srcem slijepac.
„Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok, da posvjedoči za Svjetlo, da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo.“ Taj svjedok koji svjedoči za Svjetlo je Ivan Krstitelj. Sam Ivan prosvijetljen odozgor bio je svjetlost ali ne bijaše on Svjetlo. Da nije rasvijetljen, bio bi tama.
„Svjetlo istinsko, koje prosvjetljuje svakog čovjeka, dođe na svijet, bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna.“ Ovdje imamo pojam „Svjetlo istinsko“. Spomenuo sam već one velike duše, koje bivaju prosvijetljene odozgor mudrošću. Te duše su puno toga primale pa su potom pismeno i usmeno prenosile narodu. Što su primale to su i prenosile. Tamo odakle primaju tu trebamo položiti svoju nadu, i jer su primali nisu svijetlili sami od sebe, nego bijaše Svjetlo istinsko koje ih je prosvijetlilo. Svi znamo što je svijet. Svijet drugim značenjem nazivaju ljubitelji svijeta. Svijet ga nije upoznao. Tko to nije upoznao Stvoritelja? Zar ga nisu poznavala nebesa, anđeli, zvijezde, pa i đavli?! Svi su oni posvjedočili. Oni koji nisu upoznali to su ljubitelji svijeta – nazvani svijetom. Naši bi stari govorili djeci kad dođe vrijeme ženidbe ili udaje, „nemoj sinko samo u onu kuću“ ili „to je poštena kuća“. Nisu mislili na zidove koji tu kuću okružuju, na samu građevinu, nego na one koji u toj kući prebivaju, bilo dobri bilo zli. Ako je kuća dobra ne hvalimo zidove, nego ljude koji u njoj stanuju i obrnuto ako je zla. Tako i svijet, koji nastanjuju oni koji ljube svijet. Koji ljube svijet, srcem borave u svijetu, koji ne ljube svijet iako borave tijelom u svijetu srce im je na nebu, po onoj: „Naša je, naime, domovina u nebesima“ (Fil 3,20).
„K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.“ Isus je došao k svojima, k Židovima. Mnogi ga nisu primili, pogotovo u vlastitom zavičaju (Mk 6,1-6). Bilo je i onih koji su ga prihvatili i dobili su priliku da se pokaju i postanu djeca Božja. Sjetimo se, na samom početku, kad je Riječ tijelom postala, tko ju je među prvima prihvatio. Bili su to pastiri, oni najmanji, ponizni. I nitko se neće spasiti osim onih koji prime Krista. Veliki učitelj Nikodem toga nije razumio - da se čovjek treba nanovo roditi od Duha kako bi okusio kraljevstva Božjega (Iv 3,1-12). Potreban je preporod u Bogu.
„I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine. Ivan svjedoči za njega. Viče: »To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!«“ Najprije se je Riječ htjela roditi od čovjeka da bismo se mi rodili od Boga. Da, toliko smo mu bili važni da se rodio od čovjeka u smrtnom tijelu da nas učini besmrtnima. O svete li poniznosti, u njoj je slava njegova. Njegova je poniznost, slava nije njegova. Gledajući slavu njegovu mi se iscijelismo. Nju su vidjeli pastiri koji su se vratili od Novorođenoga stadima, Mudraci koji mu se dođoše pokloniti. Slavu su vidjeli i učenici koji su boravili s njime i dijelili sve, a on im je otvarao srce da mogu spoznavati. Ivan Krstitelj jasno je ukazao na njega, na Svjetlo istinsko, na onoga koji je od Vjekova, zato je pred njim jer bijaše prije njega.
Doista od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost.“ Najprije smo primili vjeru. Postigavši tu milost bit ćeš pravednik iz vjere i zaslužit ćeš Boga živeći iz vjere. Kad zaslužiš Boga proživjevši iz vjere, primit ćeš nagradu besmrtnosti i život vječni. I to je milost. Ako je pak vjera milost, onda je život vječni milost na milost. Da ne bismo možda pomislili da je nešto od ovoga naša zasluga, u onaj Dan Bog će okruniti svoje darove, a ne naše zasluge jer to je njegovo Milosrđe.
„Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.“ Po Mojsiju je Bog dao Deset zapovijedi kako bi ukrotio ljudsku oholost. Narod se toga i nije baš držao, od Adama, s naslijeđem grijeha, neprestance je tlačen. Milost je nastala po Kristu, svi koji su po njemu iznova rođeni opravdani su i pravednici, ne po sebi, nego u njemu. Čovjek je potpuno nesposoban da sam dopre do poznavanja Boga. On samo može težiti za tim. Jedinorođenac, koji neograničeno sudjeluje u životu Očevu, jedini može dovesti ljude do spoznanja i života. Isus će biti, po svemu što jest, što čini i što kaže, objavitelj i očitovanje Božje.
Na koncu svega, nakon ovoga kratkog razmatranja Ivanova Evanđelja - koje se ne može u dan spoznati, jer spoznavanje Riječi je proces koji traje i nije do kraja spoznatljiv - uzmimo nešto za sebe, nemojmo misliti na sutra jer dosta je svakom danu svoje muke (Mt 6,34). U ovom uzburkanom vremenu kad nas napadaju potresi, virusi, loše vijesti,.. kako ostati miran, pribran, čemu se nadati? Ako je Ivan sve ovozemaljsko nadišao: strah, brige, muke,… da bi došao do promatranja božanskoga, ostavimo i mi sve što nas priječi, sve ovozemaljsko stavimo u službu Bogu – da bi došli k promatranju božanskoga – nadiđimo sve materijalno. Naslonimo glavu, kao apostol Ivan, na prsa Isusu i slušajmo što nam to Bog želi reći, uzdignimo srce u visine k promatranju Riječi, a prije svega, oslobodimo se i očistimo od svih navezanosti i grijeha.
