Naime, tu vidimo taj skandal kršćanske vjere u kojem Bog postaje čovjekom. Možda to ne bi bilo toliko skandalozno da je Bog došao u svoj svojoj sili i sjaju poput nekog utjelovljenog super junaka. Dapače, takav bi nam Bog bio i poželjan pošto bismo se uz njega osjećali sigurnima. No ovaj Bog dolazi u obličju bespomoćnog djeteta koje ne može niti sebe zaštiti. To je Bog s kojim možemo biti na „ti“.
Lk 2, 22-40
Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića. Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: »Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,
po riječi svojoj, u miru!
Ta vidješe oči moje
spasenje tvoje,
koje si pripravio
pred licem svih naroda:
svjetlost na prosvjetljenje naroda,
slavu puka svoga izraelskoga.«
Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu. Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.
Božićna se radost nastavlja i na današnju nedjelju kada slavimo blagdan Svete Obitelji. U današnjoj evanđeoskoj perikopi nailazimo na mnoštvo trenutaka nad kojima bismo se mogli zaustaviti i meditirati. Kao glavna nit vodilja nametnula mi se misao pape Benedikta XVI. o tome da je Božić „najljudskiji blagdan vjere jer nam omogućuje da najdublje osjetimo Božju ljudskost.“ Naime, tu vidimo taj skandal kršćanske vjere u kojem Bog postaje čovjekom. Možda to ne bi bilo toliko skandalozno da je Bog došao u svoj svojoj sili i sjaju poput nekog utjelovljenog super junaka. Dapače, takav bi nam Bog bio i poželjan pošto bismo se uz njega osjećali sigurnima. No ovaj Bog dolazi u obličju bespomoćnog djeteta koje ne može niti sebe zaštiti. To je Bog s kojim možemo biti na „ti“.
No, ne smijemo otići previše u neku sentimentalnost i apstrakciju. Božić je itekako surova realnost. Iz ovoga nam je teksta vidljivo kako su Marija i Josip bili siromašni. Naime, Zakon kojem se Krist podvrgava propisuje da žena treba prinijeti janje za žrtvu paljenicu i golubicu ili grlicu za žrtvu okajnicu. Prvi je paradoks u tome da Bezgrešna Djevica prinosi žrtvu kako bi se očistila od rođenja onoga koji je Čist, a drugi u tome da ona koja sa sobom dovodi Jaganjca Božjega nema za prinijeti janje već koristi mogućnost koja je dana siromasima da prinesu dvije grlice ili dva golubića. No tu „Božja igra“ ne završava. On koji je Božji prvorođenac i Veliki svećenik biva otkupljen za pet hramskih šekela od Boga i vršenja hramske službe. Naime, na spomen izlaska iz Egipta kada su pobijeni egipatski prvorođenci, Izraelci su trebali otkupiti svoje prvorođence koji su izravno pripadali Bogu ili bi oni iz Levijeva plemena trebali vršiti svećeničku službu.
U ovom tekstu dolazi do susreta Staroga i Novoga zavjeta. U likovima pravednog i bogobojaznog starca Šimuna i proročice Ane nailazimo na predstavnike Staroga zavjeta koji budno iščekuju dolazak Utjehe Izraelove – Krista. Fulton Sheen prekrasno kaže: „Starac na zalasku svoga života govori o izlasku sunca na svijetu; uvečer svojega života govori o obećanju novoga dana.“ Nakon tih uzvišenih riječi koje mi redovnici svakoga dana izgovaramo netom prije počinka kada sa starcem Šimunom kažemo „sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru…“, ponovno slijedi otriježnjenje. Šimun Mariji naviješta da će biti majka boli, da će biti supatnica kojoj će mač boli probosti dušu. Sheen s pravom primjećuje da kao što Otac nije poštedio svoga Sina, tako ni Sin nije poštedio svoju Majku. Neka nam to bude primjer, ali i utjeha u spoznaji kako Bog ne štedi uvijek dobre od boli i tuge.
Konačno, neka vas sve prati zagovor ove, kako je Hans Urs von Balthasar rekao, „neobične obitelji, u kojoj upravo nitko nije ono što u prvi čas izvana izgleda da jest.“
