Isusovi sunarodnjaci ostaju zaprepašteni skandalom i odbijaju priznati ono što ih u Isusu nadmašuje jer se drže onoga što je na istoj razini s njihovim svakodnevnim životima. Isus ima pravo očekivati da u njemu prepoznaju barem proroka, čak i ako ostanu zatvoreni. Na taj način vjera vene i u našim životima. Isus, previše poznat, više nije niti uznemirujući niti poticajan niti čak zanimljiv; čak ni njegova riječ više nije proročanska jer smo navikli na njegovu mudrost.
Mk 6,1-6
U ono vrijeme: Isus dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« I sablažnjavahu se o njega.
A Isus im govoraše: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.« I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.
U pravilu prorok nije čašćen u svojoj domovini i u svojoj kući. Nemojmo se uzrujavati zbog toga. Čovjek je glup do te mjere da vjeruje da biti prorok mora značiti, takoreći, život u stranci. Međutim, bolje od bilo koga, njegovi sugrađani i članovi njegove obitelji znaju i pamte njegov ljudski karakter. Ali istina će uvijek trijumfirati.
Nazarećani si postavljaju ispravna pitanja o Isusu, odakle je to došlo, ta mudrost koja proizlazi iz njegove riječi i velika čuda koja čini? No zašto ne dolaze do vjere u Isusa? Jer njihovi dokazi zaustavljaju njihovo traženje: budući da je stolar, njegovo je samopouzdanje nenormalno; budući da je Marijin sin, budući da poznajemo njegove rođake, budući da je iz našeg kraja… on zato nema ništa što ga razlikuje od nas, ništa što bi ga trebalo razlikovati.
Vidimo da Isusovi sunarodnjaci imaju dovoljno svjetla da krenu prema otajstvu Isusove osobe - istinski čovjek, čovjek sa zemlje, ali obdaren nadljudskim riječima i moćima. Ipak, ostaju zaprepašteni skandalom i odbijaju priznati ono što ih u Isusu nadmašuje jer se drže onoga što je na istoj razini s njihovim svakodnevnim životima. Isus ima pravo očekivati da u njemu prepoznaju barem proroka, čak i ako ostanu zatvoreni.
Na taj način vjera vene i u našim životima. Isus, previše poznat, više nije niti uznemirujući niti poticajan niti čak zanimljiv; čak ni njegova riječ više nije proročanska jer smo navikli na njegovu mudrost.
Prolaze dani ispunjeni svakodnevnim dužnostima, malim svakodnevnim hitnim situacijama, malim projektima po našoj mjeri - danima kada Isus neće moći "učiniti neko čudo" jer u nama ne nalazi ni očekivanje ni živu vjeru ni oduševljenje za duhovnu avanturu. Sama njegova prisutnost postala je banalizirana - toliko da prestajemo hodati prema "njegovu domu".
Isus se začudio njihovu nedostatku vjere.
U svjetlu te tuge Isusa Spasitelja i u ovo vrijeme kada nas toliko svjetskih događaja upućuje na našu autentičnost, kao kršćani, razumijemo opomenu iz Poslanice Hebrejima „Zato uspravite ruke klonule i koljena klecava, poravnite staze za noge svoje da se hromo ne iščaši, nego, štoviše, da ozdravi. Pripazite da se tko ne sustegne od milosti Božje."
Uz postojan i energičan glas poslanice Hebrejima, u sebi opažamo umirujući i mekši glas, glas Duha Svetoga, glas Izvora koji u nama šapuće: "Dođite k Ocu. Vjerujte u Krista."
