Kršćanski Bog ima srce, On je ljubav, kako njegovu ljubav ne uzvratiti ljubavlju? Bonaventura kaže da kroz vidljivu Isusovu ranu trebamo gledati nevidljivu ranu ljubavi. Bog je trpio zato što je ljubio, on nam ovime daje školu ljubavi. Zbog toga je pogrešna i nepotpuna pobožnost spram Presvetog Srca Isusova ukoliko nas ona ne učini plemenitijima, samilosnijima, suosjećajnijima te u konačnici svetijima. Isuse blaga i ponizna srca, učini srce naše po srcu svome!
Iv 19, 31-37
Kako bijaše Priprava, da ne bi tijela ostala na križu subotom, jer velik je dan bio one subote, Židovi zamoliše Pilata da se raspetima prebiju golijeni i da se skinu. Dođoše dakle vojnici i prebiše golijeni prvomu i drugomu koji su s Isusom bili raspeti. Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda.
Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete jer se to dogodilo da se ispuni Pismo: Nijedna mu se kost neće slomiti. I drugo opet Pismo veli: Gledat će onoga koga su proboli.
Liturgija nam Crkve na današnji dan pred oči stavlja svetkovinu Presvetog Srca Isusova koja se uvijek slavi u petak nakon Tijelova odnosno treći petak nakon blagdana Duhova te je cijeli mjesec lipanj posvećen štovanju Presvetog Srca Isusova koje mnogi vjernici časte pobožnošću devet prvih petaka u mjesecu.
Iako nas današnji evanđeoski odlomak odvodi na Kalvariju te nas podsjeća na muku koju je Krist radi nas pretrpio, ipak se čini da ga slušamo iz jedne drugačije perspektive, u bitno drukčijem ozračju nego kada ove riječi slušamo na sam Veliki petak. I sama liturgija pridonosi tome pošto je predviđena bijela liturgijska boja koja simbolizira radost, a ne crvena koja označava krv i mučeništvo. To znači da ovaj tekst u potpunosti možemo shvatiti tek kada ga čitamo iz perspektive uskrslog odnosno proslavljenog Krista. Današnji blagdan, podiže ovu evanđeosku perikopu na jednu višu, duhovniju razinu.
No, najprije ćemo se osvrnuti na sam tekst kao takav te ga povezati sa Starim zavjetom, a onda i s vazmenim otajstvom u okrilju kojega je skriveno i otajstvo Crkve. Dok su Rimljani s jedne strane razapete ostavljali da vise na križu kao upozorenje drugima, Židovi su tražili da se Isusa skine s križa pošto su bogobojazno poštivali odredbu iz Ponovljenog zakona koja je nalagala sljedeće: „mrtvo tijelo neka ne ostane na stablu preko noći, nego ga pokopaj istoga dana, jer je obješeni prokletstvo Božje.“ (Pnz 21,23) Dok su židovski glavari u Isusu promatrali prokletstvo, mi vidimo pashalno janje bez mane kojem se niti jedna kost nije smjela slomiti, kao što je to propisivala Knjiga Izlaska za žrtvu koja se blagovala o Pashi. (Izl 12, 46) Kakve li simbolike da je Isus umro, upravo u trenutku kada su se u Hramu klali pashalni janjci.
Kako se ne prisjetiti riječi iz Drevne homilije na Veliku i svetu subotu, „Usnuo sam na križu i koplje je probolo bok moj radi tebe koji si u vrtu zaspao da od tvoga boka bude sazdana Eva. Moj je bok izliječio tvoj bok.“ Naime, od te starozavjetne slike stvaranja Eve od Adama, dolazimo do novozavjetnog čina rađanja Crkve, Kristove zaručnice iz boka probodenog Krista. Crkva se temelji na dva sakramenta čiji su simbol voda i krv koji su potekli iz Kristova boka. Voda simbolizira krštenje, ona je izvor novog života dok je krv simbol žrtve odnosno euharistije. Bog se ovim činom potpuno razdao, mi smo ga proboli i tako nesvjesno otvorili izvor Božjeg milosrđa. Kršćanski Bog ima srce, On je ljubav, kako njegovu ljubav ne uzvratiti ljubavlju? Bonaventura kaže da kroz vidljivu Isusovu ranu trebamo gledati nevidljivu ranu ljubavi. Bog je trpio zato što je ljubio, on nam ovime daje školu ljubavi. Zbog toga je pogrešna i nepotpuna pobožnost spram Presvetog Srca Isusova ukoliko nas ona ne učini plemenitijima, samilosnijima, suosjećajnijima te u konačnici svetijima. Isuse blaga i ponizna srca, učini srce naše po srcu svome!
Konačno bih se osvrnuo na prekrasnu misao biskupa Fultona Sheena koji kaže da je Kristovo Tijelo imalo izvanjske rane, modrice i ožiljke, ali da je njegova unutarnja struktura ostala netaknuta. On u tome vidi sliku prema kojoj će Crkva, Kristovo mistično Tijelo, imati moralne rane, ožiljke od skandala i nevjernosti, a ipak ni jedna njezina kost neće biti slomljena. Zato se na današnji dan posebno sjetite Crkve i njezinih svećenika koji su - kako je to rekao sv. Ivan Marija Vianney - personifikacija ljubavi božanskog Srca Isusova.
Srce Isusovo, kućo Božja i vrata nebeska, smiluj nam se!
