Često mi vjernici razmišljamo o Bogu kao nečemu dalekom, tako dalekom pa - bojim se reći - i stranom. Možda nam je daleko jer promatramo Krista samo u njegovoj slavi a zaboravljamo Kristov ovozemaljski hod i njegovo predanje za nas. Crkva stavlja ovaj evanđeoski odlomak pred nas upravo zato da ne izgubimo iz vida Kristovo Utjelovljenje, Kristovu prisutnost među nama, kako onda, tako i danas. Evanđelje nam prikazuje kako nam se Isus daruje u Euharistiji koja je obnavljanje njegove žrtve na križu, dakako, želi nam približiti da to nije daleki Bog, već Bog s nama.
Mk 14,12-16.22-26
Prvoga dana Beskvasnih kruhova, kad se žrtvovala pasha, upitaju učenici Isusa: »Gdje hoćeš blagovati pashu, da odemo i pripravimo?« On pošalje dvojicu učenika i rekne im: »Idite u grad i namjerit ćete se na čovjeka koji nosi krčag vode. Pođite za njim pa gdje on uđe, recite domaćinu: ‘Učitelj pita: Gdje mi je svratište u kojem bih blagovao pashu sa svojim učenicima?’ I on će vam pokazati na katu veliko blagovalište, prostrto i spremljeno. Ondje nam pripravite.«
Učenici odu, dođu u grad i nađu kako im on reče te priprave pashu. I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: »Uzmite, ovo je tijelo moje.« I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: »Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva. Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjem.« Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj gori.
Danas Crkva slavi Tijelovo, svetkovinu Tijela i Krvi Kristove. Evanđelje koje smo upravo pročitali vodi nas u misterij Velikog četvrtka, dana kada je Krist ustanovio Euharistiju. Pitamo se zašto sada nakon Uskrsa, Uzašašća i Pedesetnice ponovno čitamo evanđelje Velikog četvrtka? Ovaj pogled unatrag uvodi nas u tajnu Velikog četvrtka, koja se ostvaruje u Kristovu predanju za nas, Uskrsnuću, Uzašašću i dolazi do razumijevanja tek na Pedesetnicu. Zapravo, to je pogled unaprijed.
Često mi vjernici razmišljamo o Bogu kao nečemu dalekom, tako dalekom pa - bojim se reći - i stranom. Iako idemo na sv. misu, blagujemo Tijelo i Krv Kristovu, i dalje nam je Bog daleko… Pitamo se kako je moguće?! Nekako kao da Bog ima svoj život na nebu, a mi svoj na zemlji, vjerujemo u njega, ali ipak...
Možda nam je daleko jer promatramo Krista samo u njegovoj slavi a zaboravljamo Kristov ovozemaljski hod i njegovo predanje za nas. Crkva stavlja ovaj evanđeoski odlomak pred nas upravo zato da ne izgubimo iz vida Kristovo Utjelovljenje, Kristovu prisutnost među nama, kako onda, tako i danas. Evanđelje nam prikazuje kako nam se Isus daruje u Euharistiji koja je obnavljanje njegove žrtve na križu, dakako, želi nam približiti da to nije daleki Bog, već Bog s nama.
Danas Krist po svećeničkim rukama silazi iz Krila Očeva na oltar, isto kao što je sišao u krilo Djevice. To predanje ne možemo razumjeti bez Duha Svetoga, baš kao što su i apostoli bili u strahu i neznanju te tek nakon Pedesetnice, nakon silaska Duha Svetoga počinju shvaćati. Sjećaju se svih događaja i kada čitamo Djela Apostolska, vidimo s kojom su odvažnošću propovijedali Krista. Oni sigurno nisu pričali o dalekom Bogu. Zato se sada nakon Pedesetnice vraćamo pogledom unatrag i pomoću Duha Svetoga ulazimo u božanski život.
Sveti Pavao u Poslanici Korinćanima veli: Svi ste vi skupa Kristovo tijelo, a svatko je od vas zaseban i nuždan ud na njemu (Kor, 12,27). Zajedno u Duhu Svetome Tijelo smo Kristovo. Krist je glava Tijela, a svi smo mi (Crkva) njegovi udovi preko kojih Bog djeluje i danas. Na Tijelovo je običaj da se organizira procesija s Presvetim Oltarskim Sakramentom te tako posvjedočimo vjeru u Boga, ne dalekog već živog među nama. I ne samo danas, nego pođimo i budimo doista Kristovi udovi u ovozemaljskome hodu.
Isus uzevši kruh reče: Uzmite, ovo je tijelo moje. Također uze čašu i reče: Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva (...).
Sv. Franjo pišući braći u prvoj opomeni O Tijelu Kristovu naznačuje da Tijelo i Krv Kristovu prima onaj koji posjeduje duh Gospodnji i opominje nas na opasnost da nam euharistija ne postane tek usputnom navikom. Možemo svaki dan blagovati Tijelo i Krv Kristovu, jasno govoriti da vjerujemo, ali onda svojim riječima i svojim djelima pokazivati da ne vjerujemo, jer je naša vjera često samo razumska. Prava vjera nije samo razumska, već ona i u Duhu Svetome. Tada nam Bog zasigurno neće biti daleko i nećemo pričati o dalekome Bogu, jer ćemo moći reći da u Bogu zaista živimo, mičemo se i jesmo (usp. Dj, 17,27-28).
