Da bismo mogli dostojno ići naprijed, nužno je da znamo tko smo, što smo, čiji smo, odnosno kome pripadamo. Nismo došli na svijet sami, negdje smo rođeni, odrasli, baš kao i naše očevi i majke, djedovi i bake. Svi imamo svoje korijene, odnosno svoj početak - u Nekome!
Iv 1, 1-5.9-14
U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.
Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.
Draga čitateljice i dragi čitatelju, prije no što počnemo zajedno razmatrati o ovom evanđeoskom ulomku Ivanova evanđelja, predlažem da se uštipnemo za obraz kako bismo, na neki način, posvijestili snagu događajnosti današnjega dana i riječi iz Ivanova evanđelja: I Riječ tijelom postade i nastani se među nama. Riječ je postala tijelom, mesom! Bog se nastanio među nama, uzeo je naše ranjeno tijelo na sebe. Da, ovo koje smo upravo uštipnuli. O, neizrecive li ljubavi Božje!
Tema pripadnosti u našem je društvu ozbiljna tema. Čovjek današnjice ne želi nikome pripadati, pod izlikom lažne slobode i autonomije. No da bismo mogli dostojno ići naprijed, nužno je da znamo tko smo, što smo, čiji smo, odnosno kome pripadamo. Nismo došli na svijet sami, negdje smo rođeni, odrasli, baš kao i naše očevi i majke, djedovi i bake. Svi imamo svoje korijene, odnosno svoj početak - u Nekome!
Kako li su snažne uvodne riječi Ivanova evanđelja: U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog! Kao da se sve trese kada se ove riječi izgovaraju! Ljubljeni učenik započinje svoje evanđelje riječima u početku (en arhe) oslanjajući se na početne riječi knjige Postanka u početku (berešit). S tim da Ivanov početak nije kao u Post 1,1 smješten u vremensko prostorne kategorije, odnosno početak koji bi označavao stvaranje svemira. Ivanonov početak (en arhe) je Božja vječnost. Za Ivana Riječ (Logos) nije stvorena, već ona jest, ona je ta koja stvara! Izrazom Riječ bijaše u Boga Ivan označava da je Riječ (Sin) različita od Boga (Oca), ali ipak s njim najtješnje i najintimnije povezana, što jače naglašava sljedeća rečenica: I Riječ bijaše Bog. U prijevodu: Otac i Sin jedno su.
Kako je moguće da Riječ koja je vječna, Riječ koja je Bog, Riječ po kojoj je stvoren sav svemir i u kojoj sve stoji (usp. Kol 1,16) postane tijelom? Bog oplijeni samoga sebe (usp. Fil 2,7) i tako Vječni postade vremeniti. Koje li poniznosti! Danas se radujemo djetetu rođenu u štalici, Sinu rođenu u krilu Djevice. Sin je utjelovljenjem uzeo na sebe naše čovještvo te se, na neki način, sjedinio sa svakim čovjekom (usp. GS 22) obnovivši čovjekovo grijehom narušeno dostojanstvo.
Bogočovjek Isus Krist, koji se danas rodio, neminovno će umrijeti, jer je pravi čovjek, s nama u svemu jednak, osim u grijehu (usp. Heb 4,15). Besmrtni postade smrtnik.
Njegovo rođenje, smrt i uskrsnuće uništiše našu smrt. Isus Krist uskrsnućem od mrtvih podiže novi hram svoga proslavljenog Tijela. U taj Hram, Kristovo Tijelo, mi smo krštenjem ucijepljeni. Ušli smo u njega, ukristili se, pritjelovili se Kristu. Mi uistinu jesmo djeca Božja (usp. 1Iv 3,1), to nije neka floskula ili tek lijepa za priča za čuti, već istina. Sin je došao u naše smrtno tijelo, da nam podari vječnost, život u Bogu. Mi smo sinovi Božji i kćeri Božje po milosti, po Kristu u Duhu Svetomu. Mi možemo, baš kao i Isus, moliti govoreći: Oče naš! Kojeg li veličanstva! Zastanimo malo. Zamislimo to, zapravo, živimo to! Dosta pisanja.
