Franjo je u svojoj besplatnoj inicijativi nastojao ljubiti do kraja i Bog je tu ljubav potvrdio vidljivim znakovima. Franjo prima Kristove rane u trenutku zanosa, koji nije napuštanje svijeta, već otvaranje svijeta Bogu, točnije, očitovanje činjenice da je svijet već zagrljen od Boga.
Mi, svjetska franjevačka obitelj, slavimo blagdan rana sv. Franje svakog 17. rujna. U bazilici sv. Franje Asiškog u Asizu nalazi se freska Sveti Franjo Asiški prima stigme (1295.-1300.), na kojoj Giotto prikazuje jednu od glavnih epizoda u životu ovog velikog sveca, kako ju je opisao sveti Bonaventura. 1224. godine, dvije godine prije smrti, Franjo se povukao iz svijeta da živi kao pustinjak na brdu La Verna. Dok je molio, ukazao mu se raspeti Krist u liku serafa, anđela s tri para krila. Tijekom ovog ukazanja Franjo je dobio stigme, odnosno rane na rukama, nogama i boku, poput onih rana raspetoga Krista. Tako slavimo pet rana, bol i patnju za koje znamo da prate ono što se ponekad predstavlja kao velika milost ili Kristov dar. I zna biti čudno, pa čak i neugodno ako ostanemo fiksirani na rane koje su se pojavile na Franjinom tijelu. Ali ovaj blagdan nema mnogo veze s tim ranama kao takvima.
Blagdan rana sv. Franje, barem teološki, mnogo je složeniji i snažniji blagdan. Ono što vidimo kad pomnije pogledamo onkraj osporavane povijesti, hagiografije i medicinskog istraživanja, ne tiče se onoga što se izvanjski manifestiralo na asiškom siromahu. Umjesto toga, pozvani smo pomnije pogledati unutra, u unutarnji život kršćanskog učenika koji nije želio ništa drugo nego slijediti Kristove stope. To je u središtu blagdana - priznanje da ono što se izvana pojavilo na Franjinu tijelu odražava njegovu unutarnju usklađenost sa živim primjerom Isusa Krista.
Mi vjernici često izvana procjenjujemo kako se tko oblači, kako ili što tko govori, gdje tko živi, što tko radi i tako dalje. Ipak, kao što nas Sveto pismo neprestano podsjeća, Bog sudi ono što je unutra, ono što je u našim srcima. Blagdan rana sv. Franje je slavlje kršćanskog života koji se živi potpuno i vjerodostojno. Milost koja je dana Franji nije bila slučajni teret ili neizlječiva bolest, već vizualni i tjelesni prikaz onoga što samo Bog može vidjeti kod krštenog čovjeka koji je živio što je potpunije mogao, noseći sliku Kristovu.
Na današnji blagdan pozivam sve franjevce i ostale vjernike da pogledaju u sebe, da vide kako svatko od nas nosi ili ne nosi Kristove biljege u svojim mislima, riječima i djelima. Možda nećemo primiti Kristove rane, ali svakako možemo i trebamo Kristovu prisutnost učiniti vidljivom na sve druge načine.
