Da, Isuse, u tvoje se ruke potpuno predajem, želim biti bolji ali nije mi lako. Nadam se da me razumiješ. Budi moja snaga kada sutra padnem jer znaš kako sam krhak i lomljiv. Nauči me da ne prigovaram i da sve strpljivo podnosim jer tako si ti učinio.
Mk 4, 35-41
Crkva pred nas stavlja evanđeoski odlomak koji je običnom čovjeku jako blizak i opipljiv, najviše zbog toga što prikazuje tjeskobu i strah života od kojega nitko nije pošteđen. Iskustvo nam govori da život uza sve dobro često nije lagan, zapravo je jako težak i surov. Opstaju najjači, a i oni sami s vremenom psihički obole kada prođu raskošan „menu“ života koji nudi nepravdu, neimaštinu, sramotu, očaj, frustracije, laž i rane druge delicije koje prosječan čovjek na silu guta, htio on to ili ne.
To su naše realne oluje, život je moj brod, ja sam kapetan i pitam se gdje je Isus, zašto spava dok ja ginem?
Spomenute oluje često navode na pomisao da je Isus okrutan i bez sućuti, da me je napustio i da mi je bolje samom. Neki pomisle: “Možda bi Isusa trebalo izbaciti s broda u more poput Jone. (usp. Jon 1, 10-15) Tada problemi možda nestanu jer je Bog ionako beskoristan teret, nudi nekakav laki jaram, a i time mi otežava brod i savjest. Neka se utopi, tako mu i treba kada odozgor sa nebeske fotelje trlja ruke, a ja se patim!“
Srdžba na Boga izgleda opravdano, nekad zaista nisam ničim zaslužio tolike nevolje pa ću „lajati na mjesec“, i dati Bogu do znanja da mi je teško kako bi Mu stvorio grižnju savjesti.
No, što to zapravo znači? Daje li mi se za pravo nepovjerenje prema Bogu i njegovim zapovijedima, ima li smisla duriti se poput razmaženog djeteta? Gdje je vjera u svemogućeg Boga koji je gospodar mora i kopna, života i smrti, dobroga i lošega? Zar je Isus zanimljiv samo kad mi je dobro u životu? Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo? (Job 2,10) Isusu nisu strane naše suze, on ih je stvorio, ali ih je i sam lio. Prošao je školu patnje davno prije mene i time mi dao nadu da nije sve tako crno.
On spava, Isus uvijek spava kada smo ispunjeni sumnjom i kada smo malovjerni, no čim vidi naznake naše vjere, ustaje i prijeti moru i vjetru te dolazi mir. Za mir se vrijedi boriti, mir zahtijeva predanje i povjerenje, mir je luka u kojoj želimo pustiti sidro i napokon odahnuti.
Don Dolindo Ruotolo u meditaciji pod nazivom Isuse misli ti, lijepo opisuje Isusovu brigu:
„Zašto se nepotrebno uznemirujete? Prepustite meni brigu za vaše stvari i sve će biti dobro, sve će se smiriti. Zaista vam kažem da svaki čin pravoga, slijepoga, potpunog predanja meni rješava najzamršenije situacije. Predati meni neku situaciju ne znači ljutiti se, mučiti i očajavati obraćajući mi se uznemirenom molitvom jer ja vas pratim i mijenjam nemire u molitvu. Predati se znači blago zatvoriti oči duše i ne misliti na žalost, nanovo se predati u moje ruke, kako bih vas ja sam prebacio kao zaspalu djecu u majčinu krilu na drugu obalu.
Vaše razglabanje i razmišljanje o problemima, vaša zaključivanja, vaše želje da se sami uhvatite u koštac s onim što vas muči, uznemiruje i žalosti, to je velika napast. Zašto meni ne predate svoje brige i probleme? Koliko stvari ja činim kada se duša u svojim potrebama, bilo duhovnim bilo tjelesnim, meni obraća, gleda me i kaže mi: «Isuse, misli ti». Zatvori oči i odmaraj se u meni!
Malo milosti dobivate kada žarko želite da ih dobijete i dosađujete molitvama, a dobivate mnogo kada se u molitvi potpuno povjerite meni. Vi u boli molite u biti da vam uklonim tu situaciju ili problem, ali da to učinim kako vi hoćete… Obraćate se meni, ali hoćete da se ja prilagodim vašim idejama; poput bolesnika koji liječniku sugerira kako da ga liječi.
Ne činite tako, nego molite kako sam vas učio u Očenašu:
«Sveti se ime tvoje», to jest budi proslavljen u mojoj potrebi. – «Dođi kraljevstvo tvoje», to jest neka sve vodi prema ostvarenju tvoga kraljevstva u nama i u svijetu: «Budi volja tvoja», znači misli ti, Isuse.“
Da, Isuse, u tvoje se ruke potpuno predajem, želim biti bolji ali nije mi lako. Nadam se da me razumiješ. Budi moja snaga kada sutra padnem jer znaš kako sam krhak i lomljiv. Nauči me da ne prigovaram i da sve strpljivo podnosim jer tako si ti učinio. Ljubim te Isuse i zahvaljujem ti na svakom križu koji dolazi od tebe. Ja nisam tuđinac, nego tvoje dijete, a ti svome djetetu ne želiš zlo. Pomozi mi da to danas shvatim.
