Bog se utjelovio kako bi nas uveo u božanski život, kako bismo postali djeca Božja. Našoj je slobodi dano takav poziv prihvatiti ili ne prihvatiti. Iz ove molitve vidimo da je potrebno čuvati riječ Božju. Po njoj možemo spoznati da je Isus izišao od Oca i povjerovati da ga je Otac poslao (usp. Iv 17, 8). Na taj način ulazimo u vječni život, već na ovome svijetu.
Iv 17, 1-11a
U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pro¬govori: »Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život ¬vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi ¬mene kod ¬sebe onom slavom koju imadoh kod ¬tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.«
Ako makar letimično pročitamo Ivanovo evanđelje, uočit ćemo da se posebno ističe odnos Oca i Sina. Isus neprestano naglašava da je jedno s Ocem, koji ga je poslao, koji ga ljubi, sve mu predaje, za nj svjedoči… On na taj način utvrđuje svoj identitet. Iz odnosa s Ocem crpi snagu za djelovanje.
Odlomak koji je pred nama dio je Isusove velikosvećeničke molitve, koju je izgovorio neposredno prije svoje muke. Isus, svjestan težine trenutka, pošto je već toliko toga rekao i učinio, kao da se želi još jednom, najdetaljnije dosada, podsjetiti na temelj vlastitoga poslanja. Sišao je s neba kako bi vršio Očevu volju (usp. Iv 6, 38). Volja je Očeva da svi zadobiju vječni život. Štoviše, izraz se zaoštrava u Iv 12, 50 gdje Isus kaže da je Očeva zapovijed život vječni. „A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.“ (Iv 17, 3) Iz toga vidimo koliko je Ocu stalo do nas. Zapravo, Bog se utjelovio kako bi nas uveo u božanski život, kako bismo postali djeca Božja. Našoj je slobodi dano takav poziv prihvatiti ili ne prihvatiti. Iz ove molitve vidimo da je potrebno čuvati riječ Božju. Po njoj možemo spoznati da je Isus izišao od Oca i povjerovati da ga je Otac poslao (usp. Iv 17, 8). Na taj način ulazimo u vječni život, već na ovome svijetu. Dakle, ne govori se samo o životu s onu stranu smrti; Bog nas sada želi uvesti u život Trojstva.
U životu mnogi ponekad iskusimo vlastitu raspršenost, nemoć, slabost, situacije na koje nemamo pravi odgovor. Često se možemo pitati što trebamo činiti, a da nismo otkrili (ili smo zaboravili) radi čega to činimo. Iz ovoga odlomka možemo naučiti nešto konkretno. Valja nam, poput Isusa, sve trenutke posvećivati Ocu. Takvi susreti trebali bi prethoditi našemu djelovanju i posvećivati ga. To je zapravo budnost na koju nas poziva evanđelje: da Bog bude prisutan u svemu što govorim i činim.
U našim nastojanjima oko života vječnoga ne možemo mimoići druge ljude, pogotovo one koje svakodnevno susrećemo. U prvomu poglavlju Djela apostolskih čitamo kako su nakon Isusova uzašašća apostoli zajedno s Marijom i drugima bili jednodušno postojani u molitvi. Iščekivali su snagu Duha Svetoga, koji će im nakon Isusova uzašašća biti trajna Božja blizina u svijetu. I mi smo pozvani, zajedno s našim bližnjima, zauzeti takav stav molitve i iščekivanja kako bismo u Duhu Svetomu mogli ući u vječni život. Zaključimo naše razmatranje zbornom molitvom VII. vazmene nedjelje: „Gospodine, mi vjerujemo da je Spasitelj ljudskog roda sada s tobom u slavi. Usliši nam molitvu: daj da iskusimo njegovu prisutnost s nama do svršetka svijeta, kako je obećao.“
