Kako bismo ostali u zajedništvu i u evanđeoskoj istini Isus nam ostavlja svoga Svetoga Duha. Mi nismo siročad koja se nemaju na što osloniti, nismo siromasi u smislu neimanja apsolutno ničega; naše siromaštvo očituje se u tome što svoje pouzdanje i svoj životni stav temeljimo isključivo na riječima Isusa Krista. Kršćanin je siromah zbog toga što je Bog njegovo jedino bogatstvo.
Iv 14, 15-21
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti. U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama. Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.«
U svijetu pomućena mira, opterećena uobičajenog života, izmorena žeđu za istinom, mirom i onom normalnosti koja nam dozvoljava najosnovnije ljudske geste (zagrljaj, stisak ruke…) jedna stvarnost traži svoje mjesto. U svijetu ušutkanih glasova nevinih i obespravljenih, u svijetu galame, agresivnosti i buke, gdje svatko želi biti bučan, eminentan, viđen itd., čini se (i samo se čini) da ljudi duha ne postoje. Oni skromni, blagi, ponizni, tihi i povučeni jesu ljudi duha koji ne žele biti u mainstreamu svijeta i sudjelovati u njegovim spletkama.
Na današnju šestu vazmenu nedjelju ispred sebe imamo riječ koja je okosnica današnjih čitanja, riječ Duh. Prvo čitanje donosi zgodu o obraćenju Samarije koja je prigrlila Božju riječ i kojoj su poslani Petar i Ivan da po njihovim rukama prime Duha Svetoga. Apostol Petar u svojoj prvoj poslanici usmjerava nas na život u Isusu Kristu, koji jednom umrijevši za grijehe bî ubijen u tijelu, ali oživljen u duhu. (usp. 1 Pt 3, 18). Odlomak iz Ivanova evanđelja dio je 14. poglavlja u kojemu se Isus oprašta od učenika. No njegov odlazak nije trajni, njegovo „idem k Ocu“ ne znači trajno napuštanje, isključenje iz povijesti ovoga svijeta. Kao što pjesma kaže: „Nikad zbogom, samo doviđenja!“ On ostaje trajno prisutan i ne ostavlja nas kao siročad (usp. Iv 14, 18)!
Njegova prisutnost ostaje vidljiva u njegovim zapovijedima i evanđeoskom programu po kojemu i mi imamo udjela u njegovom životu. Vršeći i čuvajući njegove zapovijedi, gledajući ga u braći ljudima, a osobito u onim neznatnim i zapostavljenim ulazimo u zajedništvo Sina i Oca po Duhu Svetomu. Zajedništvo ne dolazi sâmo od sebe niti nas se uvlači u nj prisilno. Ono dolazi isključivo po vršenju, činjenju, po praksi. Teorije, neživljene leksičke formulacije i kojekakve druge propagande ne jamče dioništvo s Isusom. On je konkretan i jasan, teoriju oplođuje praksom, riječi postavlja u djelovanje, a misli su mu sukladne djelovanju; ne postoji razlika između onoga što govori i onoga što čini. Njegov život norma je za naše djelovanje.
Kako bismo ostali u zajedništvu i u evanđeoskoj istini Isus nam ostavlja svoga Svetoga Duha. Mi nismo siročad koja se nemaju na što osloniti, nismo siromasi u smislu neimanja apsolutno ničega; naše siromaštvo očituje se u tome što svoje pouzdanje i svoj životni stav temeljimo isključivo na riječima Isusa Krista. Kršćanin je siromah zbog toga što je Bog njegovo jedino bogatstvo. Mi, kršćani, živimo u duhu Isusa Krista! Kršćanin je bez toga duha samo loša imitacija, odnosno neuspjeli Krist! Biti bez duha značilo bi biti poput stvari kojom drugi upravljaju! Naprotiv, biti u duhu Isusa Krista znači živjeti život svojom glavom, preuzeti odgovornost za život koji mi je darovan. Takav je život autentičan i svoju snagu crpi u evanđeoskoj poruci. Isusove su riječi gorivo autentičnog kršćanskog života! Duh Isusa Krista zalog je autentičnosti i realnosti života! Realan život ne trpi oskudicu aktivne zauzetosti za kvalitetan život!
Sjetimo se na koncu Isusovih zapovijedi koje se ponavljaju više puta u više evanđelja. Dvije su temeljne te iz njih proizlaze sve ostale. Ljubiti bližnjega kao samoga sebe i ljubiti Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. U onim najmanjim, najneznatnijim, najprezrenijim, najsiromašnijim krije se najveće, najznatnije i najobilatije bogatstvo za jednog kršćana. To je lice Isusa Krista i njegov duh koji nije od ovoga svijeta! To je duh koji zna istinske vrijednosti, poštovanje i duh koji nudi drugu priliku! Norme svijeta zarobljavaju i uvlače čovjeka u okvire koji mu ne dopuštaju biti nešto drugo, ne nude drugu mogućnost i šansu za obrat! Isusov duh je dijametralno oprečan takvim normama; njegov duh za razliku od svjetskog ima prostora za svakog čovjeka, a osobito za ono što taj čovjek može biti!
