Zar ne bismo i mi tražili da stavimo svoje prste, svoje ruke i da opipamo, da se osvjedočimo? Zar bismo samo tako povjerovali? No unatoč toj paradoksalnosti i „materijskoj“ Ivanovoj igri, za mene je poruka ovoga evanđeoskog odlomka sadržana u preobrazbi u novo biće. Uskrsnuće je očito značajan proces koji mijenja trenutno stanje i preobražava ga u nešto novo, nešto što nam nije bilo znano i nešto što se, za sada, protumačiti ne može.
Iv 20, 19-31
Kad bî uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.« Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!« Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.
Današnje evanđelje nam kazuje, štoviše ono pjeva o jednoj „unikatnosti“, o jednoj realnosti koja je drukčija od svih ostalih. Ivan to maestralno opisuje slikama zatvorenih vrata kroz koja Isus prolazi poput Kaspera, to jest duha. A, s druge strane, Isus se daje opipati, njegovo tijelo je vidljivo i u njegovo će tijelo Toma staviti svoju ruku. Ta paradoksalna situacija, štoviše zbunjujuća, stavlja sve nas u Tominu poziciju. Tko bi od nas danas povjerovao bilo čemu sličnom? Zar ne bismo i mi tražili da stavimo svoje prste, svoje ruke i da opipamo, da se osvjedočimo? Zar bismo samo tako povjerovali? No unatoč toj paradoksalnosti i „materijskoj“ Ivanovoj igri, za mene je poruka ovoga evanđeoskog odlomka sadržana u preobrazbi u novo biće. Uskrsnuće je očito značajan proces koji mijenja trenutno stanje i preobražava ga u nešto novo, nešto što nam nije bilo znano i nešto što se, za sada, protumačiti ne može. Pojavnost takve stvarnosti u našem svijetu jest uzrok napetosti između sumnje i vjere, jer s uskrsnućem ili sve stoji ili sve pada u vodu, kako kaže sveti Pavao.
Zato poruka prolaska kroz zatvorena vrata jest poruka kršćaninu, štoviše, svakom čovjeku, da uskrsnuće kao predmet vjere i povijesna činjenica mijenja stvarnost našega svijeta. Kršćani su pozvani na življenje sakramenta krštenja kao onoga koji ih preobražava, pozvani su biti nova bića, živjeti životom koji je nov. To je život svetosti, život koji raskida veze s nepravednošću i ucjepljuje se u pravednost; koji izbjegava grješne situacije, a putuje ruku pod ruku s Božjom milošću; koji razbija ogledala sebičnosti i egoizma, a u licu Drugoga vidi samoga sebe. Takav život koji je sadržajem sličan Kristovom, koji je sadržajem nov, jest život kršćanina.
Također, u misao mi se uvlači ekleziološka slika iz ovoga evanđelja koja odgovara na pitanje „Gospodine, a gdje da danas stavimo svoje ruke, gdje da se osvjedočimo?“. To je poziv Crkvi koja je Kristovo tijelo da uistinu bude opipljiva te da ona bude njegovo uskrslo tijelo. Tijelo na koje se umorna glava može osloniti, smrznute šake ugrijati, a sumnjičavi i bezvjerni staviti ruke. To je poziv Crkvi koja je novo biće, mjesto nove realnosti i uskrsle stvarnosti u kojoj se može uskrsnuti!
