Postajanjem čovjekom, postajanjem jednim od nas, nama vidljivim i opipljivim, Bog se do kraja i potpuno objavljuje. U svojoj radikalnoj blizini – kao običan čovjek – on nam otkriva sebe, svoju nutrinu. U Kristu se tako događa savršena i potpuna objava Oca: otkriva se Bog onakav kakav on jest; tko je on u sebi i tko je on za nas.
Iv 14, 1-12
»Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put.« Reče mu Toma: »Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?« Odgovori mu Isus: »Ja sam put i istina i život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga.« Kaže mu Filip: »Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!« Nato će mu Isus: »Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?« »Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu.«
„Nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste mojega upoznali.“ (Iv 14,6-7)
Da bismo bolje razumjeli Isusov odnos s Ocem i njegovu ulogu za sve ljude u odnosu na Boga i spasenje – na što nas ovo evanđelje osobito upućuje – potrebno nam je učiniti određeni odmak od onoga što je nama kršćanima tako blisko, samorazumljivo i što nerijetko uzimamo zdravo za gotovo.
Kršćanstvo, naime, u središtu svoje vjeroispovijesti ima osobu Isusa Krista, odnosno Boga koji je čovjek, Boga koji je jedan od nas, nama u svemu blizak. Međutim, do pojavka Isusa Krista stvari bijahu dosta drugačije. Bog, kako je shvaćan u starozavjetnoj židovskoj vjeri, bijaše neizmjerno uzvišeniji i neusporedivo drugačiji od ljudi. Njegove misli ne bijahu poput misli ljudskih, on bijaše onaj potpuno drugi, onaj koji beskrajno nadilazi čovjeka. Iako se on približavao – objavljivao – čovjeku, to je uvijek bilo posredno i nepotpuno. Bog je svoju riječ i volju objavljivao po anđelima i po posrednicima, a zajedništvo s njim se također ostvarivalo posredno, preko životinjskih žrtava. U skladu s ovom Božjom različitošću i uzvišenošću stoji i ona starozavjetna: „Boga nitko ne može vidjeti i na životu ostati.“
Tako jedna od ključnih značajki ovakve objave Božje jest nesavršenost i nepotpunost. Pavao će starozavjetnu objavu kasnije nazvati sjenom, slikom budućih dobara koja su se objavila u Kristu Isusu.
Dolaskom Isusa Krista nastaje radikalna promjena. Ono što bijaše skriveno sada se otkriva. „Boga nitko nikada ne vidje. Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on nam ga obznani.“ (Iv 1,18) Tako će to reći Ivan, čijeg evanđelja odlomak danas čitamo. Naslanjajući se na starozavjetnu misao, on ističe kako nam se skriveni Bog sâm dao obznaniti. Mi, kao grešni i nesavršeni ljudi, nemamo sposobnost vidjeti Boga sami po sebi – ta sposobnost može doći jedino od njega. Zato nam se on sâm daje vidjeti, objavljuje nam se. A kako? Upravo po svom Sinu Isusu Kristu.
Postajanjem čovjekom, postajanjem jednim od nas, nama vidljivim i opipljivim, Bog se do kraja i potpuno objavljuje. U svojoj radikalnoj blizini – kao običan čovjek – on nam otkriva sebe, svoju nutrinu. U Kristu se tako događa savršena i potpuna objava Oca: otkriva se Bog onakav kakav jest; tko je on u sebi i tko je on za nas.
Sve Kristove riječi i sva njegova djela zapravo su otkrivanje (lat. revelatio = „skidanje vela“) Boga, Oca. Svaka Kristova riječ otkriva kakav je Bog i svako njegovo djelo očituje lice Očevo. Sam Isus Krist po sebi na kraju biva otkrivenje Boga cijelom svijetu. Upravo je to ključno za nas kršćane. Mi poznamo samo jedan put do Boga. „Kako možemo znati put?“, pita Toma Isusa. „Ja sam Put, Istina i Život“, Isus mu odgovara. On, koji nam je otkrio, objavio Boga, jedini je put do njega: „Nitko ne dolazi Ocu osim po meni.“ Jedino po njemu, po njegovoj osobi mi upoznajemo Boga i k Bogu idemo. Drugog puta osim njega nema. On je Istina, jer se u njemu istina o Bogu, čovjeku i svijetu do kraja otkrila. Upoznajući njega, spoznajemo istinu i o sebi i o Bogu. On je, na kraju, i Život, jer se upravo po njemu Bog daruje nama i poziva nas u zajedništvo božanskoga života.
Zato u središtu vjere nas kršćana treba uvijek stajati Isus Krist, kao „jedini Posrednik između Boga i ljudi“ (1 Tim 2,5). Sve ostalo – svi ostali „putevi“ do Boga – mogu svoju vrijednost naći jedino u Isusu Kristu, i ostat će uvijek njemu podređeni. Važnost Isusa Krista za nas kršćane danas, u ovom vremenu relativizma i sinkretizma, treba biti snažno naglašavana i isticana, inače ćemo zanemariti svoj identitet i prestati biti kršćani. Zato, neka nas potaknu riječi Poslanice Hebrejima: „Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere – Isusa!“ (Heb 12,2)
