Očuvati našu starinu ne služi nam kako bismo se prisjećali kako je nekada teško bilo, nego nam služi kao uspomena na onu srčanost i upornost koju su imali ondašnji fratri i narod kako bi se sačuvali, opstali i unatoč raznim problemima uspjeli isposlovati da slave Dan Gospodnji.
Oko 20 kilometara zapadno od Posušja na granici s Republikom Hrvatskom nalazi se maleno selo zvano Podbila. Prema popisu stanovništva iz 2013. godine Podbila ima 146 stanovnika. Klima je na ovome lokalitetu blaga mediteranska, a u nekim dijelovima nadmorska visina pada ispod 500 metara pa je kraj pogodan za uzgoj mediteranskih kultura. No, mi se ovdje nećemo baviti geografskim obilježjima ovoga kraja nego njegovom povijesnom ostavštinom.
U Podbiloj postoji lokalitet zvan Ćemeri gdje su u litici fratri sebi napravili kuću i ispod kuće malu crkvicu. Ne možemo sa sigurnošću znati kada su izgrađene kuća i crkvica. Prema pisanim dokumentima prvi spomen fratara na ovome lokalitetu je iz 1623. godine kada kadija Hadži-Hasan dopušta fra Petru da u Podbiloj može ''čitati evanđelje i držati propovijed“. Drugi spomen Podbile nalazimo u izvješću biskupa fra Bartola Kašića iz 1626. godine koji piše da župu Podbila opslužuju fratri iz imotskoga samostana. Treći nama važan spomen potječe iz 1629. godine gdje piše da u Podbiloj stanuje neki fra Mihovil. Posljednji spomen župe Podbila kao jedne od pet župa imotskoga samostana koju opslužuju fratri nalazimo 1708. godine, a poznat nam je i tadašnji podbilski župnik, fra Martin Kraljević. Nakon te godine ova župa više se ne spominje. Dogodio se preustroj župa sljedećih desetljeća pa je župa Podbila potpala pod župu Posušje. Koji je razlog tome? Razlog je čisto praktični. Naime, bilo je nezgodno opsluživati gornjobekijski kraj s njegova oboda pa je središte župe premješteno u Posušje koje se nalazi na sredini gornjobekijskoga kraja. Ne možemo sa sigurnošću reći kada se to dogodilo.
S arheološke strane gledano fratarska kuća pravo je malo arhitektonsko čudo. Napravljena je podno visoke litice, točnije, naslonjena je na liticu pa je litica služila kao sjeverni zid čitavom dužinom kuće. Kuća je imala četiri prostorije u prizemlju s tim da su dvije istočne prostorije s juga i sa istoka kao zidove imale liticu. Nadalje, te iznad te dvije prostorije bile su dvije sobe, a do njih se dolazilo preko stubišta koje je bilo uklesano u južnu liticu. Koju su funkciju imale sve prostorije zasada ne znamo. Sa sigurnošću možemo konstatirati jedino da su gornje prostorije služile kao spavaće sobe. Gornje su sobe imale izlaz na istočnoj strani između sjeverne i južne litice, a pretpostavlja se da je taj izlaz služio za bijeg ukoliko bi netko provalio u prizemlje kuće. U prizemlju u krajnjoj istočnoj prostoriji nalazi se i jedna cisterna za vodu. Cisterna se punila tako što je iznad nje u litici bila jedna pukotina kroz koju se ulijevala kišnica. Arheolozi još nisu otkrili je li ta cisterna služila za čuvanje pitke vode ili je služila kao krstionica. Iznad cisterne u litici (pokraj pukotine kroz koju se ulijeva voda) uklesan je jedan križ pa zbog njega se sumnja da je cisterna služila kao krstionica.
Od fratarske kuće danas su nažalost ostali samo temelji i stepenice usječene u liticama. S vremenom su lokalni stanovnici, nakon što su fratri napustili taj lokalitet, kamen iskoristili za izgradnju kuća i mlinica. Stotinjak metara južno od fratarske kuće nalazi se i crkvica. Nije nam poznato komu je bila posvećena. Nadsvođena je ćemerom i malih je dimenzija, u nju bi moglo stati oko 30 osoba. Pokraj crkvice nalazi se još jedna prostorija za koju se smatra da je služila kao sakristija. To je jedina crkvica zapadno od Neretve koju Osmanlije nisu srušile. Nažalost, s vremenom je napuštena i pala je u zaborav. Jedan je mještanin na crkvici izgradio kuću, a crkvica i sakristija su mu služile kao gospodarski objekti.
Sve je napušteno i zapušteno. Srećom, mještani Podbile samoinicijativno održavaju taj teren kao uspomenu na neka davna i teška vremena. Očuvati našu starinu ne služi nam kako bismo se prisjećali kako je nekada teško bilo, nego nam služi kao uspomena na onu srčanost i upornost koju su imali ondašnji fratri i narod kako bi se sačuvali, opstali i unatoč raznim problemima uspjeli isposlovati da slave Dan Gospodnji.
