Vidjeti fratra kako vozi automobil svakodnevna je pojava. No, nije uvijek bilo tako. Zamislimo situaciju prije 60 - 70 godina u kojoj dva čovjeka stoje kraj puta i čudom se čude vidjevši kako kraj njih prolazi automobil, što i nije bila tako česta pojava, a da bi čudo bilo još veće, vozač automobila je fratar. Ovdje se spominjemo prvoga fratra vozača u Hercegovini, fra Mirka Magzana.
Vidjeti fratra kako vozi automobil svakodnevna je pojava. No, nije uvijek bilo tako. Zamislimo situaciju prije 60 - 70 godina u kojoj dva čovjeka stoje kraj puta i čudom se čude vidjevši kako kraj njih prolazi automobil, što i nije bila tako česta pojava, a da bi čudo bilo još veće, vozač automobila je fratar. Ovdje se spominjemo prvoga fratra vozača u Hercegovini, fra Mirka Magzana.
Fra Mirko (krsnoga imena Mihael) rođen je 22. kolovoza 1919. u Mostaru od oca Pavla Magzana i Sofije Stofel, poljske Njemice. Još kao dijete pokazivao je veliku sklonost prema glazbi i popravku raznih kvarova na kućanskim aparatima. Osnovnu školu završio je u Mostaru, a klasičnu gimnaziju na Širokom Brijegu. Franjevački habit obukao je na Humcu 5. srpnja 1936. Još je u srednjoj školi pokazao veliko zanimanje za tehničke predmete, a bio je toliko marljiv i radišan učenik da je na kraju bio oslobođen polaganja mature. U vrijeme Drugoga svjetskog rata studirao je filozofiju i teologiju na Humcu i u Mostaru. I tu se pokazao kao odličan student s izvanrednim ocjenama. Za svećenika je zaređen u Mostaru 2. svibnja 1943., zajedno sa sedmoricom svoje franjevačke braće. Zbog rata skupa su slavili mladu misu u Mostaru 9. svibnja 1943., a fra Mirko je imao čast slaviti svetu misu na glavnom oltaru. Kao mladomisnik poslan je u Mostarski Gradac, a nakon ubojstva širokobrijeških fratara poslan je u samostan na Široki Brijeg. Sa Širokog Brijega odlazi na izdržavanje dvanaestogodišnje kazne zatvora prvo u Zenicu, a kasnije u Mostar. U zatvoru je završio jer navodno ''nije svetu ispovijed činio iz evanđeoskih pobuda već iz nekih drugih'', kako piše njegov životopisac. Odležao je u zatvoru pet godina i od 1950. godine boravi u Mostaru. S obzirom da je svoje prve svećeničke godine proveo u ratnom i zatvorskom strahu nikada nije izgradio svoj stil propovijedanja pa mu propovijedanje nije bila jača strana. Druga trauma tih njegovih dana bila je glad, pogotovo ona zatvorska pa se do kraja života radovao svakome obroku.
Nakon pet godina odležanih u zatvoru fra Mirko odlazi u Mostar za kapelana. Tu od provincije dobiva motocikl marke BMW te postaje službeni vozač provincijala. Ponekad se znao natjecati na utrkama, na kojim je nekoliko puta i pobijedio. Motocikl zamjenjuje Opelom Olympijom te postaje prvi vozač automobila u provinciji. S vremena na vrijeme znao je voziti i biskupa tijekom vizitacija župa. Uz odlične vozačke sposobnosti fra Mirko je bio i vješt automehaničar. Bilo kakav kvar na automobilu otklonio bi bez ikakvih problema.
Uz njegovo ime vežu se mnoge anegdote koje se i danas prepričavaju u samostanima. Kada je išao kupovati automobil u Beogradu (nosio je habit i plašt na sebi) zaustavio ga je jedan dječak i pitao: ''Jesi li ti ćiko koji pokopava mrtve?'' Od tada je među braćom prozvan Ćiko. Drugom zgodom išao je s još jednim fratrom kupiti tele za samostan od dvije žene. Kada je ugledao tele rekao je: ''Moja majko a jeste ga lipo odgojili''. Žena postiđena reče: ''A moj velečasni nijedna se od nas dvije nije udala'', a on joj odgovori: ''Nisam se ni ja ženio pa me opet svi zovu oče''.
Od 1967. godine boravi na Humcu i tu ostaje do kraja života. Na Humcu je osim svojih svećeničkih obavljao i razne tehničke poslove. Redovito je popravljao kvarove koji bi se pojavili u samostanu. Ostavio je traga i na glazbenom polju. Bog mu je dao talent za sviranje pa je dosta vremena provodio za orguljama, a i mise koje je slavio nerijetko bi pjevao.
Posljednjih sedam mjeseci života proveo je na bolesničkoj postelji. Umro je 15. listopada 1985. u 67. godini života, 49. godini redovništva i 43. godini svećeništva. Posljednje su mu riječi bile: ''Isuse, u Tvoje ruke predajem i život i smrt. Gospe, budi uza me!''. Uza sve talente koje je imao braća se ponajviše sjete njegove djetinje jednostavnosti i poniznosti, a nju je najljepše opisao biskup Pavao Žanić u oproštajnom pismu: ''Ime fra Mirko Magzan ostat će pojam i simbol dobrote i jednostavnosti prave franjevačke duše. Ta dobrota je njegov najljepši ures, njegov orden, njegova trajna propovijed doživljenog evanđelja. (…) Bila ti laka zemlja, anima candida, dobri fra Mirko!''
