Ubiše gotovo polovicu provincije, no nisu računali na činjenicu da je mučeništvo sjeme za nova kršćanska zvanja.
Težak, trnovit, ispunjen neznanjem, mukom i patnjom, ali također i veseljem, pjesmom i zajedništvom, to je bio put hercegovačkog puka u vrijeme II. svjetskog rata. Teška vremena postadoše još teža kada se na zemlju našu preli sukob između dvije velesile: nacizma i komunizma. Jedina konkurencija bila im je Katolička Crkva. Poslana je jasna poruka: „Ovu utakmicu nećete lako dobiti!“.
Svijest o svemu ovome bila je prisutna među fratrima, znalo se što je nacizam, no znalo se i što je komunizam. Poseban se revolt dogodio protiv komunizma. Komunizam nije bio neka sporedna stvar koja je naišla pa su eto fratri odbili, nego, kako saznajemo iz književne kritike fra Radoslava Glavaša iz 1935.: „Kada 1905. godine ugušiše revoluciju počeše sa ubojstvima, požarima, eksproprijacijama se razvilo ludilo: učestaše samoubojstva, vjera u dolazak Antikrista ojačala, a okultizam i teofizija umnožiše broj članova. Osnovan je poseban list za pornografiju“. Crkvu su željeli učiniti nacionalnom te joj diktirati nove pokrete i nadgledati misao. Takvo nešto učiniše s pravoslavljem, postade im paravan za opravdanja onoga što se nikako nije dalo opravdati, ni s moralnog, ni s ljudskog gledišta.
Savršena teorija marksizma u praksi pretvaraše ljude u masovne ubojice i pohlepnike koji nisu podnosili drugačije mišljenje. A kako puk osjećaše mogu opisati kroz svjedočanstvo moga djeda s kojim sam o tome razgovarao više puta. Kada je bio dijete, moj je pradjed jednom nestao i nije ga bilo dva tjedna. Svi su se zabrinuli, on se nije vraćao, no nakon dva tjedna dođe. Njegovi ga roditelji ljuti upitaše: „Gdje si bio?“. On odgovori: „Kod fratara u Mostaru, učio sam čitati i pisati“. Dobro je vidjeti i tu stranu priče, jer su pored izvora odnosa s Bogom, fratri bili i intelektualni naučitelji tada neukog naroda. A s druge strane, pradjed je više puta završavao u zatvoru jer se nije htio priključiti partiji.
Jednom prilikom zauzeše naše selo jer je bogato šumom i vodom. Došli su i jednostavno rekli: „Put pod noge, inače će biti metak u glavu“. Kroz ove oči možemo promatrati torturu jednoumlja koje su nad pukom provodili i, s druge strane, sliku fratara koji su bili sve za svakoga. Najbolje je reći kako su fratri, zapravo, odigrali ulogu Ivana Krstitelja pred Herodom. Bili su duhovna i intelektualna kršćanska snaga, što je smetalo komunistima. Stoga, kao i Herod, posegnuše za jeftinim sredstvom. Smrt je bila jednostavan put rješenja problema, jer koga nema, taj neće ni stvarati problem.
Ubiše gotovo polovicu provincije, no nisu računali na činjenicu da je mučeništvo sjeme za nova kršćanska zvanja. Fra Leo Petrović u zadnjim trenucima izjavljuje: „Ako čovjek umre, ne znači da je Bog umro. Ako i mi umremo, ne znači da je i naš Bog umro!“. Bili su svjesni da ovo nije kraj, da s okončanjem njihovih života ne završava put Kristovih učenika u Hercegovini. Stoga, put njihov postade put naš, slabost njihova naša snaga postade. U Kristu živjeli, u Kristovu se muku obukli i nama dobro pitanje za život postavili: Kamo ideš, Kristov učeniče?
