Dvadeset i četiri sata prije negoli će poći u smrt, fra Leo je rekao mladoj braći: „Ako čovjek umre, ne znači da je Bog umro. Ako i mi umremo, ne znači da je i naš Bog umro!“.
Događaj mučeničke smrti
Fra Leo je, po svjedočenju mnogih, vodio iznimno uzoran i neporočan život. Svaka optužnica i osuda je nestajala u svetosti njegova života. Nije bilo drugog načina nego ukloniti ga s lica zemlje. Neprijatelj je mislio kako s tim završava sva priča. Smrt su gledali kao rješenje, jer koga nema taj neće ni stvarati probleme. Nisu ni slutili da je mučeništvo klica novih kršćanskih zvanja. Zapravo ono je na neki način privilegija - doživjeti smrt po primjeru samoga Gospodina Isusa.
Franjevački samostan u Mostaru proglašen je ustaškim vrhovnim štabom, te ga je JNA, skupa s još nekoliko ciljeva u Mostaru bombardirala 8. veljače 1945. Fra Leo i braća su se morali spustiti u podrum koji je služio kao sklonište. Ostali su tjedan dana u mraku, slušajući gromoglasne eksplozije bombi koje su padale po samostanu i okolici. To je bio tek početak. Kada je bombardiranje završilo, braća su napokon ugledala svjetlo dana. Nedugo nakon prestanka granatiranja, 14. veljače u Mostar ulaze vojnici 14. divizije Osmog dalmatinskog korpusa Jugoslavenske Narodne Armije. Kako piše fra Bazilije Pandžić, isti su dan na vrata samostana pokucali Brana Popadić i nekoliko vojnika. Sazvali su fratre, popisali ih i ispitivali. Kada je provincijal fra Leo izdiktirao sva imena i rekao koliko je braće tu, a koliko fali, vojnici su otišli do svog upravnog štaba rekavši da će se vratiti najkasnije za sat ili dva. Ostavili su jednog stražara da čuva fratre i ne da im pobjeći. Taj stražar i nije baš strogo pazio pa je čak otišao u fratarsku radionicu popraviti pušku koja je bila zapela. Da su htjeli, svi su mogli pobjeći.
Po gradu se tih dana šaputalo o sudbini fratara na Širokom Brijegu, u Mostarskom Gracu, na Čitluku, u Gradnićima i Čapljini, na Humcu, u Ružićima i Izbičnu. Braću je obuzeo silan strah, a osobito ih je potreslo ono što su iz pouzdanih izvora čuli. U samostan je došao jedan njemački oficir koji je govorio hrvatski i pričao im je kako su pobili sve fratre na Širokom Brijegu. Savjetovao im je: „Ako želite ostati živi, bježite!“. Provincijal fra Leo trudio se razbiti strah koji je prožimao svakog brata, ležerno im govoreći „da se nada da neće biti zla, pa da moremo i karata zaigrati“. Takav je potez zaista vrijedan divljenja, jer su okolnosti bile teške da teže ne mogu biti. Tako nešto mogao je izreći samo čovjek potpuno predan Bogu i u potpunosti spreman ispuniti njegovu volju. Braća su ga poslušala pa su čak i karata zaigrali. Fra Leo se nadovezao: „Glavno je da ovaj prvi dan izdržimo, a kasnije će biti bolje“.
Posljednji sati života
Čekanje je bilo mučno, iako je provincijal pokušavao smiriti situaciju i potaknuti sve na pozitivno razmišljanje, u zraku se osjećala neka težina. Nakon dva sata pojavila su se ona dva vojnika, ušli su u blagovaonicu i u istom trenutku počeli razvrstavati braću. Prozivali su ih imenom, prezimenom i po službi te ih odvajali na stranu. Odvojeni su: fra Leo Petrović – provincijal, fra Grgo Vasilj – gvardijan, fra Jozo Bencun, fra Rafo Prusina, fra Bernardin Smoljan, fra Kažimir Bebek, fra Nenad Pehar, fra Darinko Brkić i fra Zlatko Sivrić. Njima je naređeno da ostanu, a ostale su poslali u ćelije na spavanje. Fra Darinka Brkića i fra Zlatka Sivrića su pustili jer su imali propusnicu OZNA-e, po kojoj piše da su tu samo u posjetu. Ostala su braća pitala mogu li poći na večeru, a vojnici im to dopuštaju. Jedni su pošli u blagovaonicu, a oni odabrani s vojnicima. Tu prestaje znanje o fra Leovom ovozemaljskom životu.
Svi preživjeli fratri koji su bili očevici kažu kako vijest o ubojstvima fratara nitko nije izravno potvrdio. Nitko nije ništa vidio niti čuo. Za njih se nije smjelo niti pitati pa i do nekih petnaestak godina nakon ubojstva. Javili su se ipak neki očevici. Jedna djevojka je pozvala fra Gaudencija i fra Pavu da pođu do Starog mosta pogledati jednog mrtvaca, no nisu se usudili, jer su znali što ih čeka ako naprave taj korak. Ipak su učinili herojsko djelo te su otišli u komandu mjesta i raspitali se o ubijenoj braći. Odgovoreno im je: „kada mi nešto saznamo javiti ćemo vam“. Nikada nisu dobili odgovora. Mnogi su očevici iz straha ovu tajnu ponijeli sa sobom u grob. Ipak je pronađen jedan papirić u franjevačkoj knjižnici u Mostaru. Rukopis je bio iskrivljen, ali otkriva tvrdu tajnu ubojstva naše braće. Dvadeset i četiri sata prije negoli će poći u smrt, fra Leo je rekao mladoj braći: „Ako čovjek umre, ne znači da je Bog umro. Ako i mi umremo, ne znači da je i naš Bog umro!“. Mogli su pobjeći, mogli su od mučeništva odustati, ali nisu. Ne može se procijeniti vrijednost fra Leova života i smrti, a također i ostale braće. Neprocjenjiv je to Božji dar za nas danas i za svu braću koja će u budućnosti doći. Kao i za cijeli svijet i cijelu Crkvu Božju.
Istinski Božji velikan
Fra Lea život nije uvijek mazio, no on je znao iskoristiti priliku koja mu je dana. Cijenio je svaki Božji dar. I mi danas prolazimo kroz razne životne nesigurnosti koje nam stavljaju teško breme na leđa. Iz vlastitog iskustva mogu reći da nije lako biti slab i malen čovjek pun slabosti i mana ispod svetog franjevačkog habita, koji od tebe traži da daš primjer svijetu. Fra Leov život uvelike me ohrabruje - njegov rad, ustrajnost, ljubav prema Bogu i čovjeku i ljubav prema neprijatelju, daju mi snažnu nadu da i ja mogu proživjeti život kao što je i on. Ustrajno hodeći pravim putem. Susrest ćemo se s mnogo problema u našoj današnjici, neki će biti veći, a neki manji, no u svemu treba tražiti volju Oca nebeskoga. Fra Leo je do kraja ispunio Očevu volju, pio je iz čaše koju je i sam Krist po Očevu nalogu ispio – čašu časnog i odgovornog života te naposljetku čašu mučeništva.
Literatura
KNEZOVIĆ, Pavao. „Leo Petrović prvi hercegovački franjevac Doktor znanosti, Životopis“, Mostar 2008.
