Bog mu je životu bio sve. Fra Leo je pravi primjer dobrote, istinoljubivosti i ljubavi prema svakome te od njega mnogo možemo naučiti i za naš današnji život. Ovaj vrijedni život zaista valja izbližega promotriti.
Svaki je čovjek važan dio slagalice ukupnog čovječanstva. Nitko nije manje vrijedan. Svatko ima svoj karakter, odluke, način življenja, razmišljanja i djelovanja. Različite priče skrojene su u mnogim životnim koracima svakoga pojedinca, a pitanje je samo što u svom životu odlučujemo činiti i komu odlučujemo pripadati? U tri ćemo dijela prikazati mali život jednog velikog čovjeka fra Lea Petrovića, hercegovačkog franjevca, koji je prvi između braće u Hercegovini postao doktor znanosti. Vršio je mnoge službe, a bio je i provincijal hercegovačkih franjevaca. Bog mu je životu bio sve. Fra Leo je pravi primjer dobrote, istinoljubivosti i ljubavi prema svakome te od njega mnogo možemo naučiti i za naš današnji život. Ovaj vrijedni život zaista valja izbližega promotriti.
Političke i društvene okolnosti u Hercegovini u vrijeme fra Leova života
Bosna i Hercegovina se još od 1463. godine nalazila pod vlašću Otomanskog carstva, što je itekako ostavilo traga na ondašnjem stanovništvu. Mnoge patnje, boli i smrti zadesile su hrvatski narod. Kada su se hercegovački franjevci 1844. godine odvojili od bosanske braće, Hercegovina se još uvijek nalazila pod otomanskom vlašću, koja je polako slabjela. Turska vlast se protegnula sve do 1878. godine, a odlukom Berlinskog kongresa od 13. srpnja 1878. godine, Austro-Ugarska monarhija odlučila je zauzeti Bosnu i Hercegovinu. Tim zauzećem one postaju pokrajine austro-ugarskog carstva, kojemu se sada moraju prilagoditi i u građanskom i u crkvenom pogledu.
U međuvremenu, Hercegovačka franjevačka kustodija 27. travnja 1892. godine postaje provincijom. Franjevci su s oduševljenjem primili kršćansku upravu, no ubrzo su uvidjeli da im ona nosi i neugodne stvari. Dok nije došla na vlast, Austro-Ugarska je slala pomoć franjevcima i hercegovačkom puku, no tada je sve stalo. Kao da se više nisu brinuli za njih - ukinute su sve povlastice koje su im Turci dali: više nisu bili oslobođeni poreza, franjevci više nisu smatrani misionarima pa su im prestali slati druge darove i pomoć. Hercegovina je ostala pod austro-ugarskom vlašću sve do 1918. godine.
Prvi svjetski rat, koji je trajao od 1914. do 1918., rezultirao je porazom austro-ugarskog carstva. Na svačije iznenađenje odlučeno je da će se osnovati država južnih Slavena koja će se ujediniti sa Srbijom i Crnom Gorom, s Karađorđevićima na čelu. Trebalo se opet privikavati na novu vlast, što nije bilo lako uvijek iznova. Vladavina Jugoslavije trajala je do 1941. godine kada je 10. travnja 1941. g. uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska na čelu s Antom Pavelićem. 1941. godina također je i godina početka Drugog svjetskog rata na teritoriju Hercegovine, između zaraćenih strana - komunističke Jugoslavije na čelu s Titom i Nezavisne Države Hrvatske, koja se priklonila Hitlerovoj nacističkoj Njemačkoj i fašističkoj Italiji. Rat je završen 1945. g. godine Hitlerovim porazom, a ujedno i rušenjem NDH početkom svibnja iste godine. Vrijeme u kojemu je fra Leo živio bilo je popraćeno totalitarizmom, ratovima, mučeništvom, glađu, bolestima i progonima Crkve. Svaki dan je bio borba za život, borba za duše. Nije bilo lako ostati na pravom putu.
Rođenje i mladost
Fra Leo je rođen 28. veljače 1883. godine u obitelji Marijana i Anđe Petrović u klobučkom zaseoku Poljane. Krstio ga je 6. ožujka tadašnji klobučki župnik fra Martin Mikulić, nadjenuvši mu ime Grgo. Kasnije je u svom dnevniku zapisao kako su Klobučani na njega ostavili snažan utisak. Njegovali su stare običaje i navike, igre i derneke, odgoj djece i obiteljske molitve. O svojim zemljacima rekao je kako je to puk prožet vjerom, pouzdanjem u svećenika i u svoje zemljake. Je li tko njihov seljak - vole ga puno. Išli su k svećeniku kao k svome ocu i milo im je kad ih pozdravi i s njima se upita. Opisivao je Klobučane kao vrlo marljiv i radin narod, koji ne da da mu išta propada niti da mu zemlja leži neobrađena. Kako vidimo, malom su Grgi dobre ljudske i vjerske temelje postavili njegova obitelj i njegovi klobučani. Školovanje je započeo u Veljacima i svakodnevno je morao propješačiti po nekoliko kilometara od roditeljske kuće do Narodne osnovne škole. Od 1894. pohađa Franjevačko dječačko sjemenište na Širokom Brijegu, gdje je 1900. završio malu gimnaziju.
U franjevački red stupa 4. listopada 1900. godine na Humcu, kada oblači habit, a krsno ime Grgo mijenja u redovničko fra Leo. Na Humcu je također pohađao i prvu godinu studija filozofije od listopada 1900. do srpnja 1901., a drugu godinu, od srpnja 1901. do lipnja 1902., na Franjevačkom filozofsko-teološkom učilištu u Mostaru. Tadašnja praksa je bila da godina kušnje ili novicijat bude i prva godina studija filozofije. Studij teologije je pohađao na istom provincijskom učilištu od rujna 1902. do lipnja 1904. godine.
Starješine Provincije ga nakon tri godine studija u Mostaru upućuju na studij u Fribourg u dalekoj Švicarskoj. Za doktorat je odabrao temu o glagoljici pod naslovom: „Povijesno istraživanje o početku upotrebe slavenskog jezika kod Slavena, napose Hrvata“. Uspješno je položio doktorske ispite, odnosno rigoroze, te je 31. siječnja 1908. godine proglašen doktorom teologije s ocjenom „cum laude“. Govori kako mu se dobro u pamćenje usjekla opomena profesora o. Mandoneta: „Ako ste doktor, to ne znači da znate, nego vam se daje svjedodžba da možete štogod naučiti“.
Pogled na redovništvo i svećeništvo
U fra Leu se već od malih nogu rodila ljubav prema redovnicima i svećenicima. Vidio je njihovu očinsku ulogu u društvu, gledao ih je kao na poveznicu između Boga i ljudi, bez koje bi ljudi itekako lutali. Fra Leo je bio otvoren za upoznavanje i drugih redovničkih zajednica pa je tako, kada je doktorirao, na povratku iz Švicarske odlučio obići glasovita redovnička ognjišta i žarišta europske kulture. Važno je napomenuti kako je fra Leo posjetio upravo one redovničke samostane u kojima se odgaja pomladak, tj. klerici i novaci, kako bi ta iskustva mogao primijeniti u svojim službama koje su ga čekale u Provinciji. U ovom činu možemo prepoznati i veliku poniznost koja je spremna učiti od drugih. Odmah po dolasku u Provinciju imenovan je prefektom bogoslova i najvjerojatnije je tu službu obavljao do kraja akademske godine.
Samilost i strpljivost bile su njegove velike sile kojima je nastupao prema ljudima. Primijetio je da je sve nekako počelo nazadovati, kao da se zanemarilo podučavati djecu i odrasle, te da je sa siromašnom seoskom djecom vrlo teško raditi jer su neotesana i neuglađena, budući da su možda imali loš primjer roditelja i da su se i na ulici kretali među pokvarenom djecom. Lijek je vidio u svetoj ispovijedi. Rekao je: „Za to je djelo Ljubavi sredstvom sv. ispovijedi nastojati odgojiti ih“. Put je vidio u blagosti te je znao reći da se brutalnošću ne odgaja, nego kvari i ruši ugled, a svijet čini gorim. Kada je 28.svibnja 1913. proglašen zamjenikom prefekta u sjemeništu, sazvao je đake te je, posavjetovavši se s ostalim odgojiteljima i pokušavajući biti što veselije ćudi, opomenuo sjemeništarce i ukazao na manjkavosti koje su bile štetne za odgoj budućih redovnika i svećenika. Fra Leo se nije bojao opomenuti, iako je znao da će dobiti i negodovanje, jer nitko ne voli onoga tko mu u brk sipa mane. Pored opomena i zahtjevnih profesorskih izlaganja, fra Leo se volio i igrati s djecom. Po primjeru svetog Franje, marljivo je brinuo da koji brat zbog njegova nemara, lošeg primjera ili pak oštra postupka ne propadne.
Revno je vršio ulogu ispovjednika, moglo bi se reći da nije znao mjeru u ispovijedanju vjernika. Sam navodi kako je dobio hemoroide od predugog sjedenja u ispovjedaonicama, jer je katkada znao po 5,6 pa i 7 sati ostati u ispovjedaonici. Bio je također i revan propovjednik te je u svojim propovijedima poticao narod božji na ljubav i odnos s Bogom. Svoj je redovnički i svećenički poziv doživljavao posve ozbiljno, a u istom je ozbiljnošću doživljavao redovništvo i svećenstvo drugih. Nije olako shvaćao nečije blaćenje i spuštanje na manju razinu tako uzvišenog poziva. Trudio se uzorno i hrabro davati sebe za druge, kako bi došli što bliže Bogu.
Ljubav prema franjevačkom pozivu
Istinsku ljubav prema franjevačkom pozivu otkrivamo u jednom fra Leovom tekstu kojim ukratko opisuje cijelu povijest odnosa franjevaca s hrvatskim pukom: „Činjenica je, da nijedna nevolja nije pala na hrvatski narod, a da je nije duboko osjetio sin Asižkog Siromaha. Nije bilo ni dobra u kojemu nema udjela hrvatski franjevac. Nijedan drugi katolički red, nijedan drugi stalež nije tako blizu svome narodu kao što je to hrvatski franjevac svome puku. Iz srži naroda nikli, s njime svikli. S njime tugovali i veselili se; s njime dijelili dobro i zlo. Franjevac nije ostavljao svoga naroda ni onda, kad ga je svatko – baš upravo svatko – napustio. Što je narodu bilo teže to je njegov fratar njemu bio bliže… Naša je dužnost, draga braćo, da osvježimo uspomenu na one velike dane naše prošlosti…“. I na drugim je mjestima pripovijedao o svetom Franji i njegovoj braći, koja su u njegovom rodnom kraju još odavno posijala sjeme evanđelja i snažno ga do sada u svim prilikama i neprilikama čuvala. U fra Leovim je grudima, po Franjinu primjeru, raslo veliko franjevačko srce, a takvo se srce vodi Božjom pravednošću koja ljubi neprijatelja, čuva prijatelja, oprašta pogreške i vidi čovjeka do sebe.
Nastavlja se...
Literatura:
KNEZOVIĆ, Pavao. „Leo Petrović prvi hercegovački franjevac Doktor znanosti, Životopis“, Mostar 2008.
PANDŽIĆ, Bazilije. „Hercegovački franjevci sedam stoljeća s narodom“; Mostar-Zagreb, 2001.
Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine. „Franjevački izvori“; Sarajevo-Zagreb, 2012.
Internetski izvori: https://enciklopedija.hr
