Svetkovina Krista Kralja i danas nam pruža jasan putokaz: nijedna zemaljska vlast ne može nas istinski spasiti niti nam donijeti trajni mir i pravdu.
Iv 18, 33b-37
U ono vrijeme: Reče Pilat Isusu:
»Ti li si židovski kralj?« Isus odgovori: »Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?« Pilat odvrati: »Zar sam ja Židov? Tvoj narod i glavari svećenički predadoše te meni. Što si učinio?«
Odgovori Isus: »Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.« Nato mu reče Pilat: »Ti si dakle kralj?« Isus odgovori: »Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.«
Ovoga mjeseca svjedočili smo značajnim političkim zbivanjima. U Sjedinjenim Američkim Državama održani su predsjednički izbori, u Njemačkoj je raspušten Bundestag, a uskoro će i Hrvatska dočekati svoje izbore. Kao da to nije dovoljno, Crkva nam danas stavlja pred oči svetkovinu Krista Kralja. Zašto? Jesu li monarhija ili teokracija jedini odgovori na naše probleme?
Svetkovina Krista Kralja najmlađa je svetkovina u Katoličkoj Crkvi, ustanovio ju je papa Pio XI. 1925. godine. U svojoj enciklici Quas Primas, papa je upozorio tadašnji svijet na opasnosti koje donosi sve izraženija sekularizacija. U to vrijeme bilježio se rast broja pristaša nacional-socijalizma, a i komunizam se ubrzano širio. Ljudi su počeli zaboravljati na Boga i njegove zapovijedi, a papa je htio istaknuti da jedini pravi mir i pravda dolaze od Isusa Krista, a ne od ovozemaljskih vladara. Krist Kralj proglašen je vladarom svega stvorenja, podsjećajući nas na to da istinska vlast i pravda dolaze od Boga.
Današnji evanđeoski ulomak donosi nam snažan kontrast između nebeskog i zemaljskog, vječnog i prolaznog, božanskog i ljudskog. S jedne strane stoji Isus, Kralj svega stvorenja, a s druge Poncije Pilat, rimski namjesnik u tadašnjoj provinciji Judeji. Na prvi pogled, čini se kao da njihova snaga i veličina nisu pravilno prikazane.
Isus, koji se uvijek borio za pravdu i milosrđe, sada biva izdan i zarobljen. Onaj koji je liječio bolesne, vraćao vid slijepima i uskrisivao mrtve, sada je podvrgnut bičevanju i poniženju. Isus, izvor života i stvoritelj svega, ponizno stoji pred čovjekom, dopuštajući mu da on odlučuje o završetku njegovog zemaljskog hoda.
Zašto Isus dopušta sve ovo? Zašto mu je cilj toliko se poniziti? Zar je njegov cijeli zemaljski hod bio uzaludan?
Ljudski gledano, možda bi se moglo činiti pravednim da Isus u onom trenutku pokaže svu svoju moć – pred Pilatom, pred svojim tužiteljima, pred mnoštvom koje ga je napustilo i zatražilo njegovo raspeće. Mogao je razotkriti njihovu licemjernost, lažnu pobožnost i zlobu. To bi bio trenutak “slatke osvete”, trenutak trijumfa nad nepravdom. No Isus to nije učinio. Zašto?
Odgovor je dubok i izazovan: takav čin može učiniti samo onaj tko istinski ljubi. Isus nije došao na ovaj svijet da pokaže moć silom, nego poniznošću i ljubavlju. Njegov cilj nije bio osuditi svijet, već ga spasiti (usp. Iv 3,17).
Isusova poruka nikada ne može ostarjeti niti izgubiti na važnosti. Svetkovina Krista Kralja i danas nam pruža jasan putokaz: nijedna zemaljska vlast ne može nas istinski spasiti niti nam donijeti trajni mir i pravdu. Mi nismo stvoreni za ovaj svijet da bismo vladali, već da bismo služili, slijedeći primjer koji nam je Isus ostavio.
U trenucima kad nas pritisnu teškoće, kada se suočavamo s nepravdom ili osjećamo nemoć, Krist Kralj treba biti naša utjeha, nagrada i radost. Njegova poniznost, ljubav i predanje pozivaju nas da ne klonemo duhom, već da živimo u vjeri, nadajući se konačnoj pobjedi dobra. Jer kraljevstvo koje Isus nudi nije prolazno niti ograničeno ovim svijetom, već je vječno, ispunjeno pravdom, mirom i ljubavlju.
