Kraljevstvo nebesko ne dolazi na kraju vremena. Ono se živi već na zemlji kroz male svakodnevne stvari.
Mt 10,37-42
U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: »Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.
Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.«
Nalazimo se u vremenu kroz godinu i to se vrijeme ne smije smatrati manje vrijednim u odnosu na Vazmeno (uključujući Korizmu) ili Božićno vrijeme (uključujući Došašće). Vrijeme kroz godinu ima svoju specifičnu teologiju i duhovnost. Najprije nas poziva da slušamo Isusovu Riječ, da o njoj promišljamo kako bismo je u našoj svakodnevnici mogli živjeti, a u drugom planu stoji sama euharistijska služba, gdje nas Isus poziva za njegov stol kako bismo mu bili što sličniji. Upravo ova dva elementa stvaraju nedjeljno liturgijsko slavlje, gdje se prvo sluša Božja Riječ, a zatim, u prilikama kruha i vina, blaguje krv i tijelo Gospodinovo. Na taj je način dan Gospodnji ili sv. nedjelja temelj kršćanskog života iz kojeg se crpi snaga za konkretni život. Zbog toga i vrijeme kroz godinu obilježava zelena boja, simbol rasta i sazrijevanja koja nas poziva na obraćenje i nasljedovanje Krista u svakodnevnici.
Pred nama je 13. nedjelja kroz godinu i za biblijsko čitanje se uzima iz odlomak iz evanđelja po Mateju. Isusove propovijedi o Kraljevstvu nebeskom sadržaj su Matejevog evanđelja od osmog do desetog poglavlja. Ove nedjelje čitamo zadnje retke koje se tiču odnosa Isusa i apostola i njihove spremnosti za nasljedovanjem Krista.
Ovaj evanđeoski odlomak nastavlja se na prošlotjedni, zaoštravajući riječi koje Isus upućuje svojim učenicima. Teško je povjerovati da se radi o istom Isusu koji je inače drag i milosrdan. Čak se čini kontradiktornim samom sebi kad u 37. retku govori; „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan“. Međutim, svima je poznata četvrta Božja zapovijed koja govori „poštuj oca svoga i majku svoju da imadneš dug život na zemlji koju ti dâ Jahve, Bog tvoj“ (Izl 20,12). Također, Isus je govorio: „Nisam došao ukinuti [Zakon i Proroke], nego ispuniti“ (Mt 5,17). Što Isus onda želi reći sa svojom izjavom?
Isusova ljubav uvijek je orijentirana prema bližnjemu. No izvor iz kojeg Isus crpi ljubav je njegov odnos s Ocem, na koji poziva i svoje učenike: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim […] Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci“ (Mt 22, 37-40). Takva ljubav se izražava isključivo nasljedovanjem, a pravi primjer nasljedovanja je dao upravo Isus - on je uzeo svoj križ i nosio ga do kraja. Nošenje križa ima raznovrsnu simboliku. Zločinci koji su bili osuđeni na smrt morali su nositi svoj križ izvršenja kazne, tj. do svoje smrti. S druge strane nositi križ znači nositi patnju koje nas pritišće u svakodnevnici. Kako bismo nasljedovali Isusa nije potrebna isključivo mučenička smrt, nego može biti i najjednostavniji oblik podnošenja muka, bolesti, nerazumijevanja, ostavljenosti…
Međutim, Isusova poruka nije smrt, već život. On želi da imamo život u izobilju. Zbog toga opominje svoje učenike: „Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga“ (Mt 10, 39). Drugi dio Isusove rečenice odnosi se na biološku smrt u smislu mučeništva – da će onaj tko umre ispovijedajući Krista, zadobiti život vječni. Prvi se pak dio odnosi na životni stil koji je egoističan, okrenut isključivo prema sebi. U takvom životu nema mjesta za drugoga.
Na početku smo rekli kako od osmog do desetog poglavlja u Matejevom evanđelju čitamo Isusove propovijedi o kraljevstvu nebeskom, a odgovor na pitanje kako se ulazi u to kraljevstvo nalazimo u zadnjem retku desetog poglavlja: „Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća“ (Mt 10, 42).
Kraljevstvo nebesko ne dolazi na kraju vremena. Ono se živi već na zemlji. Zadobiti život ne znači čekati kraj svoga života i onda u zajedništvu sa svetima živjeti do kraja vremena – ne! Živi se u punini već ovdje i sada i zato nam je samo malo potrebno. Isus govori o malim, jednostavnim znakovima (npr. čaša hladne vode) nevidljivima običnom oku. No te male stvari mogu biti svjetlo koje će svijetliti drugima, koje će im olakšavati patnju i svjedočiti im o punini života.
