Današnje nas Evanđelje pita: Imamo li hrabrosti otvoreno naviještati Isusov nauk tamo gdje izaziva prigovore? Koga se toliko bojimo da nas zatvara od svjedočenja onoga što smo vidjeli i čuli?
Mt 10, 26-33
U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima:
»Ne bojte se ljudi. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima.
Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.
Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se dakle! Vrjedniji ste nego mnogo vrabaca.
Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.«
Današnjem evanđelju prethodi izbor apostola i slanje istih da budu svjedoci za Krista u neprijateljskom svijetu. Isus apostolima poslanima u misiju triput poručuje – „Ne bojte se!“.
Kažu da Biblija sadrži 365 izraza „ne bojte se!“ ili „ne boj se!“, upućenih zajednici ili pojedincu. Kao da imamo ohrabrenje za svaki dan u godini. Sveti papa Ivan Pavao II. je na početku svojega pontifikata, kao pastir svojoj Crkvi, izrekao jako važne riječi, a one glase: „Ne bojte se!“. No papa to sigurno ne bi rekao da nije bio nadahnut Svetim pismom i riječima koje je Isus uputio svojim učenicima.
Kada Isus Šalje svoje učenike u misije, upozorava ih na poteškoće. Zašto? Misijska djelatnost nije baš uvijek praćena poklicima ljudi, pljeskom ili prihvaćanjem Riječi. Učenici se mogu susresti s odbijanjem Riječi, pobunom, neprijateljstvom, progonom. Vidimo da takve reakcije prate učenike koji propovijedaju Riječ. Dakle, Evanđelje nije uvijek umirujuće. Živjeti po Evanđelju nije bezbrižno, nego takav život uključuje teškoće, križeve, podjele. Sudbina Isusovih učenika povezana je sa sudbinom Evanđelja i nadasve s Isusovom sudbinom.
Međutim, učenici se ne bi trebali bojati poteškoća i progona. Povjerenje u Isusa i Božju providnost snaga je kojom se nadvladaju svi strahovi: „Ne boj ih se dakle!“. Posebno se bojimo svog tijela, odnosno onoga što je prolazno. Bojimo se za svoj mir, svoju situaciju, svoju obitelj, svoj posao itd., bojimo se biti odbačeni, sami, ismijani ili neshvaćeni. Isus ukazuje na „ispravan strah“: „Ne bojte se onoga što može naškoditi vašemu tijelu, nego bojte se onoga što šteti vašemu duhu, vašoj ljudskosti“ (usp. Mt 10,28).
Kada je riječ o strahu, ljudi će često reći kako ih on paralizira i sprječava da budu svoji i da hrabro ispovijedaju Isusa. Takav strah proizlazi, između ostalog, iz nedostatka povjerenja i straha od Boga - „Što se više smanjuje strah od Boga, to više raste strah od ljudi“.
Pouzdanje u Isusa, naravno, neće nas spasiti od poteškoća, udaraca, neuspjeha i odbačenosti. Međutim, rane neće prodrijeti do našega srca. Zbog njih nećemo postati ogorčeni ili cinični, nego ćemo biti nježni, puni ljubavi, radosni, oni koji opraštaju, svjesno oblikujući čovječanstvo i svijet.
Kao što je Isus nekoć pozivao svoje učenike da nasamo, hrabro i javno, čak i na krovovima kuća navještaju ono što je on naučavao, tako i nas danas poziva da se ne bojimo, da vjerujemo, da naviještamo (ali ne s krovova) ne bojeći se onih koji ubijaju tijelo, nego onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti.
Stoga, dragi moji, današnje nas Evanđelje pita: Imamo li hrabrosti otvoreno naviještati Isusov nauk tamo gdje izaziva prigovore? Koga se toliko bojimo da nas zatvara od svjedočenja onoga što smo vidjeli i čuli?
Pozovimo Isusa u svoja srca povjeravajući mu želje koje su se rodile u nama tijekom molitve. Molimo da kao Kristovi učenici, ne samo čuvamo svoju vjeru, nego je, živeći je, hrabro ispovijedamo i svjedočimo.